Piše: Božo Sušec
Često se nameće pitanje koliko su u cijelom ex-jugo regionu nestvarno brojni uspjesi u individualnim sportovima proizvod sistema i društvenih ulaganja. Nije teško dokazati da „sistem“ nema nikakve sustavnosti, da reagira tek na gotove i polugotove proizvode koje vrlo kasno prepoznaje i da se tada ukrcava u zlatnu kočiju pripisujući sebi zasluge u godišnjim izvještajima. Kićenje tuđim perjem način je njihova preživljavanja i opravdavanja nemalih troškova neprirodno naraslih sportskih birokratskih struktura.
U Hrvatskoj, kao i u bivšoj Jugi, perjanice individualnih sportskih uspjeha u pravilu su proizvod obiteljskih domaćinstava. Od Sande Dubravčić-Šimunjak (viceprvakinje Evrope u umjetničkom klizanju i posljednje nositeljice olimpijskog plamena u Sarajevu), preko pobjednika Wimbledona Gorana Ivaniševića, skijaških kolekcionara medalja Janice i Ivice Kostelića, čudesnih tenisača Ivana Ljubičića, Marina Čilića i Ivana Dodiga, kraljice skoka uvis Blanke Vlašić do juniorskog pobjednika US Opena Borne Čorića, svi, baš svi su stvoreni kroz enormna obiteljska ulaganja.
Financijski troškovi
I to uz velike financijske troškove, na često puta fanatičnim roditeljskim ambicijama, uz golema odricanja i rizik neuspjeha, uz višegodišnje podređivanje svojih života obiteljskom sportskom uspjehu. Ili neuspjehu.
Naravno da su navedeni primjeri samo uzak izbor sa samog vrška planine bataljuna sportaša koji su kretali na taj hazardni put uz, više puta, patološke ambicije roditelja. I stostruko ili tisućostruko je veći broj onih koji nisu uspjeli i za kojima ostaju godine nemilosrdnih uzaludnih treninga i hrpe novaca bačenih u vjetar.
„Sistema“ i sportskih dužnosnika nigdje nije bilo kada je počinjao već nadaleko razglašeni i čuveni „Kostelić story“.
Funkcioneri su se u priču ukrcali tek kad su akteri stigli pod velike reflektore mondenih svjetskih skijališta.
Često se nameće pitanje koliko su u cijelom ex-jugo regionu nestvarno brojni uspjesi u individualnim sportovima proizvod sistema i društvenih ulaganja.
Srđan Ivanišević, Goranov otac, rasprodao je golem dio obiteljske imovine i doveo obitelj na rub financijskog kolapsa, samo da bi stvorio uvjete i šansu za šampionski uspon. Njegov se rizik isplatio, ulaganja su se mnogostruko vratila, a Hrvatska je dobila svog najvećeg tenisača svih vremena.
Joško Vlašić osmislio je i realizirao Blankinu karijeru do mikroskopskih detalja. Od načina i vremena spavanja, biranja svakog zalogaja koji unosi u organizam, specijalnih pomoćnih trening-sprava, doziranja skokova, putovanja, nastupa, izbora Blankinog okruženja, do njenog tretmana u medijima.
Nisu zaboravljene njegove javne prepirke s novinarima čak i o bezazlenim riječima za koje bi on ocijenio da mogu naškoditi. Koliko je puta samo mene kao urednika HTV-a, nadam se i prijatelja, nazvao i objašnjavao mi kako je velika nepravda da Blankin uspjeh na nekom mitingu dobije 27 sekundi u Trećem dnevniku, a da je izvještaj o treningu Formule 1 objavljen u središnjem dnevniku u trajanju od 32 sekunde.
I bio je, naravno, upravu, ali ovaj primjer navodim samo kao ilustraciju kolika je potpuna posvećenost projektu – uspjeh.
Možete samo zamisliti koji je križni put valjalo proći izbjegličkoj familiji Ljubičić koja je s 12-godišnjim Ivanom napustila dom u Banjoj Luci i od njega uspjela stvoriti pobjednika Davis kupa za Hrvatsku, predsjednika ATP Savjeta igrača i člana ATP Boarda direktora. Da su krivo procijenili Ivanov talent i njegovu nadljudsku upornost, danas bi bili blizu siromaštva.
Rijetki uspjesi
No, riječ je o rijetkim, vrlo rijetkim uspješnicima. Marko Ljubičić, Ivanov otac, priča mi i procjenjuje da tek jedan od deset tisuća golobradih teniskih talenata uspiju ući među prvih 100, a tek tim ostvarenjem počinje se zarađivati. I zato će s ogorčenjem reći da nogometaš španjolskog drugoligaša, koji nije među najboljih 50 tisuća na svijetu, zarađuje mnogo više, stalnije i trajnije, od 101. tenisača svijeta.
Ova četiri nasumce izabrana primjera, ilustracija su uspješnosti ostvarenih ambicija u generacijskoj suradnji, ali u skladu s Markovom 1 prema 10.000. tvrdnjom, znam i nebrojene slučajeve potpuno promašenih projekata.
Neuspjeh se često objašnjava patološkom ambicijom roditelja da djeca postignu i dostignu nešto što oni sami nisu uspjeli, a za što mladi nemaju sklonosti, želje, upornosti ili jednostavno talenta i potencijala. Zna to biti suvislo objašnjenje, ali najčešće su odgovori mnogo složeniji i raznovrsniji.
„Sistema“ i sportskih dužnosnika nigdje nije bilo kada je počinjao već nadaleko razglašeni i čuveni „Kostelić story“.
Jedan od zornih primjera neiskorištenih potencijala je i tužna priča obitelji Mirjane i Marinka Lučića. Dok je kao djevojčica bespogovorno slušala oca i radila pod njegovim „diktatorskim“ režimom s 15 godina 10 mjeseci i 21 danom u Australiji je postala, i do dan-danas ostala, najmlađa osvajačica jednog Gran Slam naslova. Tada je došlo do radikalnog razlaza, ne samo da je karijera krenula drugim smjerom, već se i obitelj rasula, a Mirjana je na drugom kontinentu prestajala s tenisom, vraćala mu se i danas kao 32-godišnja Mirjana Baroni tavori negdje blizu 90. mjesta.
I u aktualnom teniskom svijetu postoje deseci sličnih, doduše ne tako dramatičnih primjera.
Pokojni rukometaš Iztok Puc, zlatni olimpijac iz Atlante 96, kao igrač u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, stvorio je kroz svoju 17 godina dugu karijeru priličana imutak, što u nekretninama, što u novcu. Obiteljskom odlukom ta izrazito sportska familija (supruga Senka kćer je zlatnog rukometaša iz Minhena Hrvoja Horvata, njena sestra Vanja supruga je nogometaša i trenera Zorana Mamića) odlučila je investirati u teniski razvoj sina jedinca Boruta Puca. Dugotrajni boravci u svjetski skupom kampu Nicka Bolletierija na Floridi potpuno su ih financijski iscrpili. Kad je Iztok teško obolio, zagrebački dio obitelji i sportski prijatelji prikupljali su novac za liječenje. Borut je ostao među onih deset tisuća koji nisu uspjeli.
Nedorečeni projekti
Zanimljivo je da su baš iz rukometnih krugova potekli brojni, što još nedorečeni ili neuspješni, teniski projekti. Kćer Ratka Tomljanovića (evropskog klupskog prvaka sa Zagrebom) 20-godišnja Ajla stigla je do najboljeg plasmana karijere – 37. mjesta.
Sin sjajnog rukometaša i trenera Željka Zovka, sad već 33-godišnji Lovro nikad nije uspio ući među 150 najboljih, ali je bio vrstan igrač u paru.
Silvio Njirić, dobri duh hrvatskog rukometa, uložio je i više nego što je imao (vidi: krediti) u svoju kćer imenjakinju Silviju koja je kao juniorka bila polufinalistica Rolland Garrosa, ali u seniorskoj konkurenciji nikad nije ušla niti među 500 najboljih.
Ogromna većina uspješnika i neuspješnika plod su roditeljskih ambicija, ulaganja, odricanja ili promašaja i sportski sustav s time ima samo marginalne postuspješne veze. To su neznana vanbračna djeca Sportskih saveza i Olimpijskih odbora za koje niz godina nisu bili spremni plaćati ni alimentaciju.
Zbog toga više neću gledati protokolarna sportska primanja kod visokih državnih rukovodilaca.
Izvor: Al Jazeera