Piše: Božo Sušec
Kada su konačno spušteni zastori olimpijskih svečanosti na Rosu Hutor i ostale ruže bajnog zimskog odmarališta Soči, mnogima je laknulo.
Završilo je trijumfalističkom pobjedom Reda i Sigurnosti nad svim radikalno terorističkim prijetnjama i političkim obračunima… Završilo je, kako je bilo lako i predvidjeti, bez ijedne aktivirane bombe, bez pucnjeva i atentata, čak i bez iole značajnijih političkih provokacija.
To se znalo jer, kad u zemljama rigidnih režima, a to su sve velesile Zapada i Istoka, stvari u svoje ruke preuzmu specijalisti i specijalci s neograničenim budžetima, Robocopi i Terminatori eliminiraju svaku šansu za incident.
Izvjesno je da takve megaprojekte mogu, na visokoj razini postavljenih kriterija, provesti u djelo samo gospodarske i političke velesile.
Cijena je visoka – bitno ograničenje slobode, radosti i igre.
Homo Ludensa zamjenjuje prestrašeni ograničeni čovjek, jednak tretman dobivaju gologrude demonstrantice i do grla zakopčane sanjkašice. Za Red i Sigurnost jednaki su pokojni Osama i živi Obama, oni ne razlikuju cvrčka od mrava, za njih je i šarmantna umjetnička klizačica, sitna Yuna Kim, potencijalna „Crna udovica“.
Treba tu dodati i činjenicu da su dosad sve terorističke skupine izbjegavale ovakve, za njih izazovne ali po šansama za uspjeh izuzetno rizične lokacije. Čak i one fanatične teror-frakcije sa suvremenim kamikazama, dobrovoljnim posvećenim samoubojicama.
Sistematičnost, tvrdoća, neosjetljivost i nepopustljivost, brojnost i bogata suvremena opremljenost, očito su bili pravi recept za otklanjanje svih vrsta incidentnih ugrožavanja Igara.
Nema što, u tome su uspjeli.
Veliki troškovi
Mnogi će spominjati i navodni olimpijski trošak od 51 ili više milijardi dolara. Jasno da to nije trošak Olimpijskih igara u Sočiju, već su tim novcem izgrađene dvorane, ceste, tuneli, hoteli, gradska infrastruktura, cjelokupni zimski resort i niz pratećih objekata.
I to im neće niti Međunarodni olimpijski komitet niti bilo tko drugi odnijeti.
Počelo je s 14 olimpijskih zlata. Kroz pedesetak godina rast je iznosio gotovo 300%, da bi se u sljedećih 20 godina do ulaska u treći milenij broj disciplina povećao za novih 20.
Trošak je golem, nema što, u njemu je i nemali dio opranog koruptivnog novca, teška stavka su i objekti koji će vremenom propasti poput bob staze i freestyle borilišta, ali ipak ne prestaje jagma za domaćinstvima olimpijskih igara.
Ne mislite valjda da se u današnjem svijetu netko bori za pravljenje velikih gubitaka.
Olimpijske su igre veliki dobitak na nizu razina, pa čak i u smislu financijske konjukture. Međutim, izvjesno je da takve megaprojekte mogu, na visokoj razini postavljenih kriterija, provesti u djelo samo gospodarske i političke velesile (Peking, Kina – 2008., Vancouver, Kanada – 2010., London, Velika Britanija – 2012., Soči, Rusija – 2014., Rio de Janeiro, Brazil – 2016., Pyeongchang, Južna Koreja – 2018., Tokio, Japan – 2020.).
Nikada više neće biti igara u Lillehammeru ili Sarajevu, nikada više neće biti igara poput sarajevskih.
Na Prvim zimskim olimpijskim igrama u francuskom Chamonixu 1924., dakle prije točno 90 godina, nastupila su 294 olimpijca u 14 disciplina, što je značilo 14 olimpijskih pobjednika.
Glomaznost kao prijetnja
Kada je na čelo olimpijskog pokreta 1980. došao legendarni Juan Antonio Samaranch, naslijedivši karizmatičnog Irca Lorda Killanina, zatekao je zimske igre u Lake Placidu sa 38 setova kolajni za koje se borilo nešto više od 1.500 natjecatelja.
Kao vrstan političar i ništa manje uspješan bankar biznismen, prepoznao je da glomaznost Igara postaje ozbiljna prijetnja njihovom osnovnom duhu i smislu, te kao jedan od prioritetnih zadataka postavio je ograničenje broja sportaša i disciplina na zimskim i ljetnim igrama.
Kada je poslije 21 godine predsjednikovanja odlazio, ostavio je pred sobom ZOI u Salt Lake Cityju 2002. sa 78 budućih olimpijskih pobjednika i sa više od 2.000 sportaša sudionika. Niti jedan takav moćnik i vizionar (bio je svrstavan među 50 najmoćnijih ljudi svijeta) nije se uspio othrvati stalnom pritisku sportskih federacija u nezasitom širenju područja za plasman reklama za zimsku sportsku opremu i za korištenje zlatnih rudnika cvatućih zimskih resorta.
Ekstremni Park, poprište freestyle natjecanja, postao je sramotno stratište dobro pripremljenih sportaša.
Počelo je s 14 olimpijskih zlata. Kroz pedesetak godina rast je iznosio gotovo 300 posto, da bi se u sljedećih 20 godina, do ulaska u treći milenij, broj disciplina povećao za novih 20. Samaranchov nasljednik, uštogljeni belgijski birokrat Jacques Rogge, koji ničim posebnim nije obilježio svojih 12 godina olimpijskog čelništva (osim osude Boltovih proslavljanja pobjeda i spavanja u olimpijskom selu sa sportašima), pola je svoga nastupnog govora posvetio borbi protiv gigantizma igara i očekivano nije uspio.
U Sočiju smo se sasvim približili čarobnoj granici od 100 setova medalja. Bilo je 98 disciplina, a podijeljeno 99 zlata zbog nevjerojatne diobe prvog mjesta u ženskom spustu. Slovenka Tina Maze i Dominique Gisin iz Švicarske postigle su u stotinku identičan rezultat, obje 101.057 stotinki što je loto vjerojatnost.
Male su mogućnosti da novi predsjednik MOK-a Nijemac Thomas Bach zaustavi taj trend. Naime, strepnja i strah da će taj rast troškova metastazirati daleko iznad mogućnosti potencijalnih organizatora pokazuje se krivom procjenom, a opasnost od zasićenja TV-programa hiperprodukcijom prijenosa cjelodnevnih natjecanja, zbog pojave niza specijaliziranih sportskih kanala, pokazuje upravo suprotna kretanja.
Ružna grba olimpijskog svijeta
Interes kupaca TV-prava samo se disperzirao, a cijene reklamnog prostora na najzanimljivijim tržištima u porastu su.
Međutim, taj forsirani i neprirodni pritisak na povećanje broja disciplina, ta grandomanska svijest, rodila je i jednu nepodnošljivo ružnu grbu u zimskom olimpijskom svijetu.
Bez želje da napadam i kritiziram vječiti lov za novim i drugačijim, žestoko sam protiv ukidanja granica i kriterija humanosti u olimpijskim sportovima.
Najveće širenje Igara događa se upravo u ekstremnim disciplinama u kojima se u čudnim koktelima miješaju gladijatorstvo i cirkus, a strada čovjek sportaš.
U suvremenom svijetu nema više borbi lavova i robova u arenama, ukidaju se koride zbog svireposti prema bikovima, zabranjuju se borbe pasa, pa bih za početak predložio da se razmotri, naprimjer, izbacivanje ludoga ski crossa iz olimpijskog programa.
Ekstremni Park, poprište freestyle natjecanja, postao je sramotno stratište dobro pripremljenih sportaša.
Konstantni strah od tjelesne ozljede ostavljao mi je ožiljke na umu, baš kao što su mi po tijelu ostali ožiljci od više od 100 šavova.
Na treningu ski crossa 23-godišnja Ruskinja Marija Komisarova, druga iz Svjetskog kupa, vrhunska sportašica, teško je ozljedila 12. torakalni kralježak. Podvrgnuta je šestosatnoj operaciji, a kasnije specijalnim letom prebačena u minhensku kliniku. U prijevodu – slomila je kralježnicu i, osim vijesti da ju je posjetio predsjednik Putin, o njoj više nema drugih i novih informacija.
Dan kasnije u istoj disciplini startni broj jedan – Norvežanka Helene Olafsen stradala je s potrganim prednjim križnim ligamentima lijevog koljena, teškom ozljedom stražnjeg ligamenta i razorenim meniskusom.
Samo malo kasnije Amerikanka Jacqueline Hernandez pala je na glavu i doživjela teški potres mozga.
U finalnoj vožnji tog istog ski crossa Talijanka Michela Moioli zaradila je tešku rupturu ligamenata i hitno je prebačena kući u Italiju.
Japanka Yuki Tsubota, slopestyle skijašica, slomila je čeljust…
“Divna iluzija”
Ovo nabrajanje moglo bi potrajati, ali za ilustraciju i ovo je dovoljno upozoravajuće i strašno.
Jesu li to, doista, zimske olimpijske radosti???
Očigledno, dobrobit paradnih konja svijeta sporta je na panju za klanje.
Završit ću priču s dva izvatka iz dnevnika skijašica:
Morena Makar (Hrvatska): „Išlo me to ovih dana, tri grdna pada u jednom danu. Na svu sreću, padovi nisu bili kobni, samo se uvuče malo straha i nesigurnosti u tijelo i glavu. Proći će i to, al’ dosta mi je padova i masnica, izgledam kao da se bavim nekim ozbiljnim kontakt sportom.“
Samantha Retrosi (SAD): „Konstantni strah od tjelesne ozljede ostavljao mi je ožiljke na umu, baš kao što su mi po tijelu ostali ožiljci od više od 100 šavova. Prava funkcija olimpijke u svijetu korporatiziranog sporta sada mi je jasnija.
Vidim da je divna iluzija za kojom sam nekada tragala bila izmišljotina, kreacija genijalnih marketinških mehanizama, onih koji upravljaju olimpijskom predstavom.
Očigledno, dobrobit paradnih konja svijeta sporta je na panju za klanje.“
Izvor: Al Jazeera