Piše: Saida Mustajbegović
Zraku sunca i toplinu drveta ponijela je iz Dalmacije u Frankfurt. Imala je tada devet godina. Prije toga, živjela je pored šutljivog starca, djeda u selu Svibu.
Marica Bodrožić (1973) i njen djed na čudesan način godinama su nastavili živjeti u pismima, godinama nakon rastanka. Iako je djed bio nepismen, uvijek bi se neko s druge strane našao da pismo ispiše i pročita.
Deceniju i pol kasnije, tokom studija osjetila je istu toplinu i vidjela zraku, koja ju je posjetila na Dalmaciju… Njega… Djeda… Panično je tada pomislila: “Ako ne zapišem što sam sve proživjela s njim, zaboravit ću!” Ta misao ju je prestrašila.
Bila je na sredini studija kulturne antropologije i slavistike u Frankfurtu.
Djed, osoba zbog koje je počela pisati, naučio je Maricu svemu – iskrenosti, blizini i tišini. Djed ju je naučio da voli jezik.
U želji da sačuva sjećanje na djeda, Marica je počela pisati prije desetak godina. Do tada, voljela je šutjeti.
U želji da sačuva sjećanje na djeda, šutnju je zamijenila pisanjem. I napustila studij. “Činilo se da ću zaboraviti sve što je djed pričao. Njegov život, moj, naše mirne nedjelje, naša jutra, zime – dugi dani ispod smokve bez brata i sestre koji su živjeli kod tetke u Hercegovini. Uhvatila me ta ljubav…. I onda sam počela pisati kao da pišem za život. Kao da mogu nešto spasiti.”
Devet knjiga
U deceniji književnog stvaralaštva objavila je devet knjiga. Za dosta njih je nagrađena ili je dobila književne stipendije.
Za posljednji roman Trešnjin stol ove godine dobila je Evropsku nagradu za književnost, istovremeno kada je i Faruk Šehić nagrađen za bh. roman Knjiga o Uni. Šehić je nagradu dobio za roman objavljen na bosanskom jeziku, a Marica Bodrožić na njemačkom.
Prije navedene nagrade roman je nagrađen prestižnim nagradama Preis der LiteratourNord i Kranichsteiner Literaturpreis.
Glavna protagonistkinja Maricinog romana je Sarajka koja se kao izbjeglica “našla” u Francuskoj, pa potom u Njemačkoj.
Autorica opisuje dvadeset godina u životu mlade junakinje Arjete koja napušta Sarajevo u vrijeme rata. Ali ironijom sudbine to joj je i bio plan prije rata.
Spremala se na Filozofski fakultet u Parizu, a onda je u isti grad, zapravo, morala otići i ostaviti sve iza sebe…
Jezik i fanatizam
Upravo kroz Arjetinu priču autorica kritizira borbu Nijemaca za korektnost jezika koji svi stranci moraju perfektno naučiti. “To sam u romanu usporedila s fanatizmom naših krajeva i politikom jezika koji su sve pokvarili i gurnuli ljude u kaos i strah. Mislim da je to dosta opasno. Jezik se ne smije instrumentalizirati. To bi Nijemci trebali znati bolje”.
S druge strane, neposredno prije objavljivanja novog Maricinog romana, Njemica Anne Kathrin Godec napisala je kako je upravo od ove autorice naučila o odnosu nekog ko drugi jezik nauči, pa iako potom savršeno vlada njime, nikad mu ništa nije samorazumljivo, pa svaku riječ gleda sa poštovanjem, sumnjom pa i strahom.
Bila sam znatiželjno dijete i kada mi djed nije pripovijedao priče, sama sam ih izmišljala. Moja je mašta bila neiscrpna.
Kathrin Godec napisala je da, iako je Marica savršeno znala njemački jezik, nikad nije izgubila sumnju prema govoru. “U sebi je imala identitet njemačkog građanina i identitet hrvatskog ili jugoslavenskog djeteta. A govorila je u pjesmama i pričama s alatom njemačkog jezika koji joj je još bio upitan i kojim se počela poigravati. Iz tog procesa su se rodili tekstovi s novim neobičnim riječima. Tu su se pojavile riječi kao Körper-Regenbogen (duga tijela), Hautgeflüster (šaputanje kože) ili Blütengeborene (iz cvata rođene). Nove složene riječi u kojima njemački čitatelj razumije svaki dio, ali mu je kombinacija neobična.”
Marica je, za razliku od protagonistkinje svog romana, prvi put sve napustila sa devet godina, tri godine nakon Titove smrti, što će kasnije i napisati. Roditelji na privremenom radu u Njemačkoj – kako se to tada govorilo, a danas se zovu gastarbajterima – po rođenju ostavili su je kod djeda.
Šutljivi i brižni starac živio je sa unučicom u selu Svib u Dalmaciji. Mjesto u kojem je odrasla dijeli jedno brdo od mora.
Značaj Mediterana
Ova književnica uvijek istakne da se za potpuni ugođaj juga mora preći to brdo. A more – Mediteran joj mnogo znači. Tamo je provela svoje “male godine” sa čovjekom zbog kojeg gradi elegantne i osjećajne jezičke mostove.
Djed, osoba zbog koje je počela pisati, naučio je Maricu svemu – iskrenosti, blizini i tišini. Djed ju je naučio da voli jezik. “Bio je kuhar kod partizana, a poslije zvonar u našem malom selu. Sve što je doživio u Drugom svjetskom ratu uvijek mi je pričao na način da mi je već s pet godina najvažnije pitanje bilo: Zašto ljudi vode rat?,“ sjeća se Marica.
“Bila sam znatiželjno dijete i kada mi djed nije pripovijedao priče, sama sam ih izmišljala. Moja je mašta bila neiscrpna.”
Kada je kao desetogodišnjakinja preselila u Njemačku, komunikacija između nje i djeda nije prestala. Išao je u selo i diktirao djeci pisma za nju, jer je bio nepismen.
Rijeka nikad nije ista. Svaki dan je nešto drugo i nikada ne plivate u istoj rijeci.
Jedino što je znao napisati bilo je njegovo ime – i uvijek je sam potpisivao pisma za unuku. „A ja sam njemu onda iz Frankfurta pisala. Djeca iz sela su mu čitala pred gostionicom ili pokraj bilijara moje rječice. To je za mene, iz današnje perspektive, prvi korak prema jednoj dimenziji poezije koja je jako važna,“ rado se sjeća Marica prepiski i pisama koja i danas čuva.
Upravo Maricu smatraju književnicom koja piše prozu poetičnim jezikom. “Riječi ‘srce’ i ‘duša’ su temelji njezinog literarnog rječnika“, piše u komentaru njemačko-austrijsko-švicarskog TV-programa za kulturu 3sat.
Poetična naratorica
I to je glavna okosnica književne kritike uz koju objavljuje svoje naslove. Epitet poetične naratorice osigurala si je još od druge publicirane knjige (prvo je objavila zbirku pjesama), zbirke od dvadeset četiri priče pod nazivom Tito je mrtav.
I upravo za taj prozni prvijenac Marica Bodrožić “okrivljena” je da u svakoj svojoj priči iznova otkriva nove metafore i tako pokazuje kako je jezik i dalje potpuno neistražena riznica.
Tito je mrtav priziva vrijeme provedeno u Dalmaciji, ali nikada s nostalgijom, već uvijek u poetski iznimno sugestivnim slikama u kojima se redovito miješaju suze i smijeh, život i smrt, nježni ljiljani i zmije otrovnice.
A zapravo ova autorica ne vjeruje u identitet, nego samo u proces, isto kao što ne vjeruje u rijeku, nego u njen tok. Marica se poziva na mudrost starih Grka i kaže: “Rijeka nikad nije ista. Svaki dan je nešto drugo i nikada ne plivate u istoj rijeci.“
Iako je njemački počela učiti sa nepunih deset godina, danas je smatraju nekom vrstom reformatorice njemačkog jezika – u kontekstu jezičkog senzibiliteta. Prosto, uz njeno ime uvijek se ističe da ga upravo njeno pisanje čini nježnijim i osjećajnijim. Marica danas govori i prevodi sa francuskog, engleskog, hrvatskog i njemačkog jezika. Ali je i fascinantna svježina maternjeg jezika kod nje.
Kontakt s Balkanom
U njenom jeziku “čuje” se Balkan. To postiže trudom da uvijek ostane u kontaktu sa balkanskom književnošću. “Prevodim knjige, čitam. Studirala sam slavistiku. Volim naš jezik. Dalmatinski me čini čak i sretnom – volim ga čuti i biti dio njega. Pričati ga. Nekada sam u Parizu znala pratiti nepoznate ljude iz naših krajeva u Quartier Latinu, samo da čujem nekoliko riječi. Odmah sam znala da su iz Splita, iz Sarajeva, Zagreba. A kako bi se to moglo nazvati? Ljubav.”
Ipak, u podrume sjećanja zaviruje samo na njemačkom. Tako je već sada sebi osigurala titulu jedne od najuspješnijih autorica emigrantskog porijekla u Njemačkoj.
Na maternjem jeziku napisala je tek poneku ljubavnu pjesmu. I to u vrijeme rata u BiH. Tada je upoznala dosta ljudi koji su dolazili iz BiH. Posebno Sarajeva. “Sjedili smo cijela ljeta skupa u nekim tmurnim njemačkim parkovima, svirajući gitaru i pjevajući Lijepe žene prolaze kroz grad.
U toj atmosferi sam noćima pisala pjesme na prvom jeziku – i poslije nisam više nikada pokušala. Ali bol tih ljudi, i moja osobna tuga, ostala je u meni. Staro pitanje iz djetinjstva se opet vratilo: Zašto se ovo dešava? Zašto ljudi vode rat?“
Izvor: Al Jazeera