Piše: Zvonimir Nikolić
Mislim da sam negdje do kraja osnovne škole Nove godine dočekivao s roditeljima. Ne sjećam se da smo makar jednu dočekali sami.
Uvijek bi naš otac zvao nekoga – jedne godine maminu familiju druge njegovu. Sljedeće godine raju s posla, pa iduće komšiluk i tako ukrug.
Brat i ja bismo iskoristili svoje znanje stečeno na časovima domaćinstva u školi i ukrasili sobu krep-papirima raznih boja umotanim u rolnu. Već oko 18 sati bi počeli pristizati prvi gosti.
Muškarci u odijelima, bijelim košuljama, svježe obrijani i namirisani “Pitralonom” ili “Brionom” sa obaveznom bocom nekog pića, umotanom u sjajni papir, a žene u haljinama ili svilenim košuljama kupljenim još u julu, ali brižljivo čuvanim za posebnu priliku.
Položaj muškarca u firmi bi se najčešće odrazio na kvalitet i veličinu bunde kod žene, a žene onih malo nižih službenika bi uglavnom nosile lisice ili neke krznene pelceve oko vrata.
Počelo bi sa kafom. Muškarci bi uskoro otvarali i prvu flašu pića, a žene bi koristile svaku priliku da malo obiđu stan i promahalaju o tome kakav je namještaj; snime količinu ručnih radova po regalima, kvalitetu escajga i kristalnih čaša.
Nastavilo bi sa mezom, a u neko doba bi se i zapjevalo. Gledao se “Novogodišnji program” na televiziji, čekala ponoć da se otvori šampanjac “Fruškogorskog bisera” ili “Bakarske vodice” i čuje kako će Čkalja oko ponoći opaliti po političarima u šaljivom tonu. Poslije bi se danima prepričavale te Čkaljine riječi.
Tih godina se pojavio u našim samoposlugama i whiskey “Racke”, mislim da je čak bio i neke domaće proizvodnje, pa bi i njega bilo na stolu. Blizu dva ujutro gosti bi se polako razilazili. Prvo oni s najvećom količinom alkohola u sebi, a onda i ostali.
Muškarci bi odlazili crveni u licu, razvezanih i isflekanih kravata i košulja ispalih iz izgužvanih pantalona, a žene bi se uglavnom na vratima izvinjavale i objašnjavale kako njihov muž inače ne pije, pa ga brzo ošamuti alkohol. One zlobnije bi obično pravdale pijanog muža tim što je slabo jeo, iako bi se stolovi prelamali od hrane.
Zadnji bezbrižni doček Nove
A mi djeca, s početka sedamdesetih godina, bili smo u drugoj sobi, slušali prve ploče Bijelog Dugmeta, Yu grupe, Buldožera, Timea… i na kasetofonu marke “Teleton”, koji je otac donio s nekog puta iz Njemačke, preslušavali još od septembra namjenski i brižljivo snimljen materijal za ovu priliku.
Već tokom školovanja u gimnaziji Nove su se počele dočekivati “sa rajom”. Ponekad u vikendici kod našeg pokojnog druga Zoke na Palama, ponekad kod Senada u stanu na Malti, kod Trge na Vratniku, a slavili smo jednu i kod našeg druga (nažalost, isto pokojnog) Adija.
Ta 1978. kod Adija mi je ostala posebno u sjećanju, jer sam se večer prije Nove godine sa nekim levatom u Parkuši takmičio ko može popiti više ruma. Ujutro sam brata pitao – je li to stara pravila neke kolače a on bi samo rekao: “Nije majmune, to bazdi rum iz tebe!” Znam da nisam bio sposoban ni da okusim alkohol za novogodišnju noć i nema ništa gore nego biti trijezan u društvu većine koja se solidno iznapijala.
Neki su Nove godine slavili i po sarajevskim kinima. Sjećam se da bi na putu do škole ispred kina “Partizan” vidio plakat za novogodišnju noć – tri filma i tombola. I uvijek sam se pitao šta li urade u ponoć? Upale svjetla, svi jedni drugima čestitaju i ponovo se zavale u fotelje i nastave sa sljedećim filmom?
Filmovi bi obično bili sastavljeni od tri kategorije. Jedna komedija sa Budom Spencerom i Terence Hillom, jedan akcioni sa Belmondom, Alenom Delonom ili kung-fu sa Bruceom Leeem i jedan blagi erotski (obično bi taj bio posljednji). Valjda zbog tog pubertetskog doba i najveći utisak na posjetioce bi ostavile Monica Vitti, Laura Antonelli ili Sylvia Kristel. Koliko se sjećam, te Nove godine su se slavile i u kinu “Sutjeska”, a mislim i u kinu “Dubrovnik”. Nisam nešto siguran za kina “Radnik” i “Romanija”.
U kinu “Partizan” uvedene su i premijere u 22 sata, obično kung-fu ili erotskih filmova, a u kinu “Sutjeska” su bile i projekcije u 11 ujutro. Idealno je bilo kada pobjegneš sa dva časa iz škole da odgledaš film bez bojazni da ćeš na ulici naletjeti na oca ili starijeg brata.
Zadnja potpuno bezbrižna Nova godina je bila ona 1981. Iako je godinu ranije – 1980. umro Tito i Jugoslavija više nije bila ista, Nova 1981. godina je za moju generaciju značila relativan kraj bezbrižne i lude mladosti. Svi smo već u oktobru morali na odsluženje vojnog roka, a kada se vratimo, znali smo da više nećemo biti isti. Jer u međuvremenu smo, odvojeni godinu dana od roditelja, odrasli.
Poslije su se Nove godine slavile po kafićima i diskotekama. Nakon toga su na red došli i sarajevski restorani. Takozvana sarajevska krema je slavila u Holiday Innu, a posebno su pred rat bili popularni dočeci Nove na “Bazenima”.
Ratne i mirnodopske Nove godine
Bile su i ratne Nove godine. Dočekivane sa paštetom od germe i hljebom iz pretis-lonca, uz muziku sa tranzistora i blagi glas pokojnog Željka Ručičića, koji bi svaku najavu počinjao riječima: “Dobri moji i dobre moje” a mi smo se nadali da će, kao u pjesmi – jutro promijeniti sve i da neće, negdje kod Brčkog, pasti Omerbegovača. Dizdaruša…
Poslije rata, dobar dio mojih drugara Nove godine dočekuje u sadašnjim njihovim gradovima – Torontu, Melbourneu, Berlinu, Istanbulu, po cijelom svijetu gdje ih je odnio ratni vihor, pa iskoristimo Facebook da jedni drugima uputimo čestitke, najčešće da nas što duže posluži zdravlje.
Ostala mi je u sjećanju i milenijumska Nova godina. Starija kćerka je pozvala društvo u naš stan da čekaju Novu. Dvoje mlađe djece smo liferovali kod bake i dede, a mi smo je čekali ispred Narodnog pozorišta, pijuckajući neko piće i izbjegavajući petarde uz muziku Plavog orkestra. Oko pola tri ujutro sam sumanuto tražio otvorenu pekaru da bar nešto pojedem i u sebi razmišljao: Što je meni ovo trebalo, pun mi stan hrane, a ja jedem viršlu u lisnatom tijestu?
Ipak, često se sjetim priče mojih roditelja o prvom njihovom zajedničkom dočeku Nove godine 1956. u auli Željezničke stanice. Kažu da je to bio jedan od ljepših dočeka Nove godine u Sarajevu.
Vremena se mijenjaju, a sada se Nova godina dočekuje i na Trgu ispred shopping centra u gradu.
Ipak, jedna stvar je ostala ista sve ove godine – Novogodišnji koncert iz Beča i skijaški skokovi iz Garmisch-Partenkirchena.
I ostaci jučerašnje meze i hrane, koji se obično jedu uz ta dva prijenosa.
Izvor: Al Jazeera