Piše: Megan O'Toole
Treba vremena da se uđe u Gazu.
Postoje dva ulaza u opkoljeni Pojas: Rafah na jugu i Erez na sjeveru. Pošto je Rafah često zatvoren, Erez je jedini ulaz za posjetitelje, iako je zatvoren za mnoge Palestince.
Zato mnogi Gazu zovu najvećim zatvorom bez krova.
Nakon što su dobili dozvolu jedinog čuvara s vanjske strane da uđu u Erez, posjetitelji ulaze u skladište nalik na pećinu, gdje im drugi čuvar provjerava pasoše i udara pečate.
Nakon toga se ide kroz prolaz nalik labirintu koji, nakon dvije obrtne kapije koje zatvaraju prolaz nazad, “ispljune” ljude na početak duge, natkrivene, krivudave ceste.
Ono što se odmah primijeti, na dugom putu od Ereza do Gaze, jest izraelski zid razdvajanja, velika betonska barijera koja uspješno blokira pogled na sve s druge strane.
Osjećaj odvojenosti, isključenosti od ostatka svijeta je potpun.
Osjećaj zamke
Prolaz u Gazu nestaje na horizontu. Nekoliko muškaraca je napravilo nešto kao poslovni poduhvat, prevozeći putnike i njihovu prtljagu s jednog kraja na drugi u svojim motoriziranim kolicima.
Kako se kolica približavaju Gazi, jedini pogled koji možete vidjeti dolazi kroz metalne rešetke sa strana.
Stječe se osjećaj ulaska u zamku, u zatvor.
Na kraju, put prestaje. S druge strane prijelaza Erez, taksiji čekaju na prašnjavom poslijepodnevnom suncu da putnike uvedu u Gazu a stanovnike nazad kući.
Erez nije opcija za mnoge Palestince koji samo mogu proći kroz Rafah, kad je Egipat dobrog raspoloženja, jer ta zemlja često blokira prolaz.
Treba vremena da se uđe u Gazu. Ali mnogim Palestincima puno više vremena treba za izlazak.
Izvor: Al Jazeera