Kako je nastao hashtag #BeenRapedNeverReported

Anonimne žene su optužile zvijezdu kanadske radio-televizije Jiana Ghomeshija da ih je udario, gušio i ugrizao (EPA)
Anonimne žene su optužile zvijezdu kanadske radio-televizije Jiana Ghomeshija da ih je udario, gušio i ugrizao (EPA)

Pišu: Antonia Zerbisias i Sue Montgomery

Nikada se nismo srele uživo, ali smo tokom godina saznale mnogo jedna o drugoj posredstvom prostora koji povezuje – društvenih mreža. Obje smo iskusne, hrabre novinarke, koje ne bježe od kontroverze. Volimo svoje pse. Preispitujemo odluke vlade.

Obje smo prešle pedesetu. Snažne smo.

A prošle sedmice, kada su kanadske medije preplavile šokantne priče o navodima o seksualnom nasilju kulturološke ikone čije žrtve nikada nisu prijavile slučaj, jedna drugoj smo, preko Facebooka, priznale da smo silovane, seksualno napastvovane, zlostavljane, maltretirane i prevarene.

Više puta.

I da ni mi, kao ni bezbroj drugih žena, to nikada nismo prijavile policiji.

Anonimne žene koje su optužile poznatu i omiljenu zvijezdu kanadske radio-televizije Jiana Ghomeshija da ih je udario, gušio i ugrizao nikada nisu prijavile slučajeve nadležnima, jer, prečesto, nema pravde za žrtve seksualnih napada. Naš bijes je stoga rastao.

Ne toliko zbog onoga što je Ghomeshi, prema njihovim navodima, uradio – prečesto smo čule takve priče obavljajući novinarski posao – već zbog reakcije većeg dijela javnosti.

‘Trebala sam biti pametnija’

Zašto ga – podsmijavali su se ljudi na internetu, vrištali na društvenim mrežama, rapravljali u barovima – ove žene nisu prijavile policiji? Zašto su čekale tako dugo da kažu istinu o njemu? Zašto su ostale anonimne? Je li moguće da je ovo zavjera “prezrenih” žena, odbačenih djevojaka i Ghomeshijevih fanova koje je ignorirao?

Obje smo dobro znale zašto su ove žene – prvobitno ih je bilo četiri, a sada više od osam – ostale nijeme. Znala je to i svaka druga žena – i muškarac – koji su ikada bili silovani, seksualno zlostavljani, napadnuti i maltretirani.

Mi smo tiha, posramljena većina, svaka s užasavajućim, ponižavajućim, “trebala sam biti pametnija” i “sama sam kriva” sjećanjima i mnoštvom drugih razloga zašto sve držimo za sebe, pa to ne priznajemo ni najboljim prijateljima. Nekada ove priče čuvamo za sebe cijeli život, osnažujući time naše napadače da trijumfiraju nad nama svaki put kada okrivimo sebe jer smo nosile pogrešnu odjeću, popile previše ili se zadesile na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

Također je kroz usijane debate na društvenim mrežama postajalo jasno da čak ni ljudi koje smo smatrale prosvijetljenim i dalje ne shvataju. Nemaju pojma koliko često muškarci ženama pokazuju intimne dijelove ili masturbiraju pred njima dok ih odmjeravaju od glave do pete kasno noću na stanici podzemne željeznice. I jedno i drugo su zastrašujući delikti, čiji utjecaj se obično umanjuje.

Što se tiče silovanja, izgleda da je široko rasprostranjeno pogrešno vjerovanje kako je napadač najčešće grozni stranac koji iskoči iz grmlja ili tamnih uličica. U stvarnosti, kanadske statistike pokazuju da se u državi godišnje desi blizu pola miliona seksualnih napada. Čak 86 posto žrtava čine žene, 60 posto žrtava su mlađe od 17 godina, a većina njih poznaje napadača.

Kanadska državna agencija Ontario Women's Directorate procjenjuje da više od 80 posto žena ne prijavi napadače, jer strahuju od poniženja i ponovne viktimizacije tokom pravnog postupka. Kod žena tamnije puti ove bojazni su pojačane zbog rasizma.
Sredinom sedmice je hrabra glumica Lucy DeCoutere izašla iz sjene srama i dospjela na naslovnice javno optuživši Ghomeshija.

Tako su, usred oluje na društvenim medijima, koja je potaknula sumnju u njenu priču, ostale žene koje su optužile Ghomeshija i, zaista, sve žene (i muškarci) koji su u tišini patili zbog seksualnog napada i iskusili osjećaj posramljenosti, svi mi smo odlučili da ljudi trebaju čuti priče koje stoje iza statistike i priče o tome zašto tako mali broj žrtava prijavi silovanje.

Mi smo im povjerovale

Tako je nastao hashtag na Twitteru #BeenRapedNeverReported (Silovan/a sam, nikada to nisam prijavio/la), koji prate naše priče o seksualnom napadu, ne duže od 140 karaktera. To je naš način da utišamo one koji su nas utišavali i osporimo one koji bi nama uskratili naš glas, naša iskustva, našu pravdu. Željeli smo da shvate koliko je prisutan ovaj zločin, koliko su brojne žrtve i kako je glasna tišina koja ga okružuje.

Tačno je da smo kao autorice navikle da svoj život živimo “naglas”, ali nismo bile sigurne da će druge žrtve progovoriti. Međutim, virtualna brana suza je pukla kada su milioni ljudi širom svijeta prekinuli dugogodišnju šutnju i podijelili svoje bolne priče – neki po prvi put u životu.

Ako je išta dobro izašlo iz ove pogane priče o Ghomeshiju, kako su je okarakterizirli, to je činjenica da je poljuljala mitove povezane s ovim zločinom. Jer, previše je ljudi prošle sedmice na okrutan način odbacilo priče žena koje su optužile Ghomeshija.

Ali, mi smo im povjerovale. Mi smo povjerovale Lucy. Povjerovale smo jer smo i mi stajale u sjeni s njima. I vjerujemo svim ženama širom svijeta koje izlaze iz sjene sa nama i hrabro ogolijevaju dušu.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO