Kao u Kurosawinom filmu

Bojan Bogdanović u Netsima ima ulogu startera, što je malo ko mogao očekivati (Getty Images)

Piše: Zoran Čutura

Pričekao sam da se ova NBA sezona malo zakotrlja, pa da onda pokušam secirati ono što se tamo događa. Prvenstveno kroz prizmu hrvatske košarke, jer smo, nakon četiri godine ničega, dobili čak tri protagonista u NBA: Bojana Bogdanovića i Damjana Rudeža kao igrače, te Nevena Spahiju kao pomoćnog trenera.

Od povratka Roka Ukića, najboljeg bubnjara među košarkašima i najboljeg košarkaša među bubnjarima, u europsku košarku, kad je 2010.  godine – tijekom druge sezone trogodišnjeg ugovora – na vlastiti zahtjev, raskinuo s Bucksima i otišao u Fenerbahce, nismo iz Hrvatske imali nikoga u NBA. Što nešto malo govori i o NBA, ali još više govori o (de)evoluciji nacionalne košarke. No, dakle, sad imamo dvojicu… Trenerski status i učinak Spahije u Atlanti nemoguće je statistički izmjeriti, ali Neven je sam rekao da je “u NBA otišao kako bi tamo i ostao” i, nakon perioda prilagodbe na drugačiji režim rada te intenzivnog učenja, sam će najbolje procijeniti je li ta želja realnost.

Dva-tri klika ‘mišem’

Za razliku od njega, učinak igrača je moguće valorizirati uz dva-tri klika “mišem”. Zapravo, još prije brojki trebalo bi naglasiti da su odmah dobili odličan status, kojim sam pozitivno iznenađen.

Bogdanović u Netsima ima ulogu startera, što je malo tko mogao očekivati, pa i on sam i to igrača koji vrlo aktivno sudjeluje u igri – za njega se kreira, a on sam kreira za druge. Sjajno, pogotovo u momčadi koja ima visoke rezultatske ambicije i rezultat se traži “odmah i sad”, nema tu planiranja na duge staze. Uz sve one dječije bolesti (čitati: oscilacije) koje nužno moraju pratiti uključivanje u, doslovce, drugi svijet. Iza prosječnog učinka od 9,6 poena u 30,4 minuta igre skrivaju se po 22 poena ubačena Miamiju i Orlandu, ali i nula poena protiv Portlanda, te po dva poena protiv San Antonija i Detroita, uz kombinirani šut 1-19 na te tri utakmice.

Usporedbe radi, Mirza Teletović u Netsima za vrlo sličan sezonski ugovor ulazi s klupe i za manje minuta od Bogdanovića (25,2) ostvaruje nešto veći učinak od 11,5 poena i 5,1 skok. Iskustvo u trećoj sezoni ugovora znači i nešto manje oscilacija, ali i on je išao od nule do 22 poena, baš kao i Bogdanović.

Samo mala digresija vezana za Teletovića. Uloga “šestog igrača”, onog koji daje doprinos ulazeći s klupe kako bi održao kvalitetu i ritam nakon što počnu rotacije, u NBA je vremenom postala nekakva kultna uloga. Nisu oni uzalud izmislili nagradu za najboljeg šestog igrača, koja se dodjeljuje na kraju svake sezone od 1983. godine naovamo. A podobijali su je stvarno veličanstveni igrači – od Kevina McHalea i Billa Waltona, preko Tonija Kukoča i Manua Ginobilija do Jamesa Hardena i posljednjeg dobitnika Jamala Crawforda.

Hm, digresija neće biti baš mala… Osjetio sam na vlastitoj koži što znači biti “šesti čovjek” momčadi. Mirko Novosel mi je davnih dana namijenio tu ulogu, pod egidom “njemu je svejedno počinje li utakmicu ili ulazi s klupe”, da bi Cibona s takvom strukturom osvojila prvenstvo SFRJ 1984. godine na opće iznenađenje. A ja sam bio najbolji strijelac momčadi i treći ocijenjeni igrač lige po zagrebačkim Sportskim novostima (tada su se još davale ocjene za učinak igrača).

Bitno je da se ja sjećam

Vjerojatno se tog podatka ne sjeća nitko osim mene, ali nema veze. Bitno je da se ja sjećam. I, usput, tada sam imao 22 godine, doba kad su današnji igrači još “talentirani” i sustavnim radom se “njihov talenat tek treba pretvoriti u kvalitetu”.

Vraćam se osnovnoj liniji… Rudež je nešto drugačija priča – postao je “rookie” kasnije od Bogdanovića (28-25 godina), a kroz europsku karijeru se isprofilirao kao izraziti šuter, sve vrijeme ostajući nekako “ispod radara”. Za razliku od Bogdanovića, za kojeg je odlazak u NBA logičan korak u karijeri, Rudež je odlaskom u NBA ostvario dječački san. Znate one stereotipe u kojima klinci u svojim sobama drže postere NBA igrača u prirodnoj veličini, u kojima ih stariji brat navuče na košarku, u kojima po kvartu hodaju u preširokim i prevelikim gaćama s logom NBA momčadi – e, upravo je to Rudežov “background”. No, taj se “dječački san” ne manifestira isključivo u navijanju iz prvog reda i asistencijama Gatoradeom i ručnicima. Rudež je u promijenjenoj momčadi Indiane, u kojoj u odnosu na protekle sezone nedostaju Paul George, zbog teške ozljede zarađene na kampu američke selekcije za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj; Hill i West zbog ozljeda; Lance Stephenson, koji je otišao u Hornetse – lokalni mediji nazivaju “negledljivom” ekipu koja ih je razmazila igrajući dva konferencijska finala uzastopno – dakle, Rudež je tamo dobio senzacionalnih 18 minuta igre u prosjeku.

Igračke karakteristike su ga usmjerile prema strogo profiliranoj ulozi “spot-up” šutera, tj. igrača koji na perimetru čeka otvoreni šut. Pet poena, za koje prosječno ispuca četiri lopte u tom vremenu, nisu jamstvo statusa kad se ozlijeđeni priključe, ali Damjan je, za sada, sigurno zadovoljan – doista ima razloga za zadovoljstvo, jer se u Indiani pojavio “out of the blue”, kako bi Amerikanci rekli. Niotkuda, kako bismo mi rekli.

Nurkić jedini pravi ‘rookie’

Pa kad već gađam brojkama, dodat ću telegrafski da je Jusuf Nurkić, reprezentativac Bosne i Hercegovine, koji je do Denvera došao igrajući za zagrebačku Cedevitu, godinama (20) jedini pravi “rookie” u navedenom društvu, na četiri poena i 3,6 skokova u osam od 15 utakmica na kojima je ulazio u igru.

Je li taj NBA status naših igrača jamstvo ikakvog prosperiteta nacionalne selekcije Hrvatske, koju čeka Eurobasket kao izlučno natjecanje za Olimpijske igre, a prva faza Eurobasketa igra se u Zagrebu? Bojim se da nije…

Ali, nije u igračima problem, ne ovaj put. Možda je bolje reći: ni ovaj put nije problem u igračima. Puno se odgađanja neminovnog i puno nespretnosti dogodilo na reprezentativnom planu poslije Španjolske. U prvom redu, Hrvatska još nema izbornika, ako ne računamo puku inerciju kojom Jasmina Repešu možemo smatrati izbornikom dok ne bude inauguriran netko drugi. Ili potvrđen on sam. Repeša je predao izvještaj, sa zakašnjenjem od dobrih mjesec dana (bio je bolestan, upala pluća nesumnjivo izazvana ljetnim stresom), Stručni savjet je, nakon “konstruktivne drugarske diskusije i kritike”, taj izvještaj prihvatio i sad se čeka stav Upravnog odbora, koji se sastaje za desetak dana. Operacija uspjela, pacijent umro…

Igrači, pak, šute – niti su za Repešu, niti su protiv njega, niti su za nekog drugog, niti su protiv nekog drugog. Ono što je zanimljivo događa se vaninstitucionalno. Sam se Repeša na sastanku Stručnog savjeta ispričao za neprimjerenu reakciju prema kolegi novinaru u Španjolskoj, promašivši i vrijeme i mjesto i ljude za ispriku, da bi nekoliko dana poslije na nacionalnoj dalekovidnici ponovo nešto pričao o tom istom kolegi i novinama u kojima radi, ponovo promašivši i vrijeme i mjesto i ljude. Repovi. Muka. Neprospavane noći. Krivi izbori. Borba komentarima i priopćenjima. Tko zna što ga još ždere. Možda dilema “klub ili reprezentacija”, jer radom u reprezentaciji trpi klub u kojem zarađuje, prema kojem ima jasno definirane obaveze. Kolega, pak, dobro zna da je “novinarska uvijek zadnja” i čeka ga u zasjedi, a ako Repeša poslije sastanka Upravnog odbora više ne bude bio izbornik, moći će s punim pravom reći “ja sam ga smijenio”.

Statistika vs kohezija

Prilično kaotično, tip rašomonijade iz koje nitko neće izaći pametniji, a svi će vidjeti događaje na drugačiji način. Baš kao u Kurosawinom filmu. I veliko je pitanje hoće li u bliskoj budućnosti itko moći povezati te pokidane niti kohezije, koja nužno treba postojati da bi reprezentacija, pa i košarka u cjelini, prosperirala. Ili će vas taj vorteks taština progutati, ako se uključite ili ćete cijelu priču jednostavno ignorirati. I aktivno ćete se uključiti u, recimo, rješavanje križaljki i sudokua, umjesto uzaludnog mozganja nad sudbinom košarke.

Eto vam mjerljivih i nemjerljivih kategorija, statistika vs kohezija. Što je važnije, na što treba obratiti posebnu pozornost? Tko će to više znati u ovom našem svijetu poremećenog sustava vrijednosti.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO