Dim na San Siru se razišao, bruka neće brzo proći

Pred HNS-om i njegovim 'antinavijačima' nova je etapa mučnih prepucavanja (Reuters)
Pred HNS-om i njegovim 'antinavijačima' nova je etapa mučnih prepucavanja (Reuters)

Piše: Borut Šips

Točno 20 godina prije remija u Milanu između Italije i Hrvatske dogodio se prvi povijesni dvoboj dvaju suparnika. Samo Brazil ima više osvojenih mundijala, ali Talijani i dalje čekaju svoju prvu pobjedu nad žilavim Hrvatima.

U nedjeljnom, sedmom dvoboju izvukli su remi, a u prvom (točno 20 godina ranije) niti toliko. Dvostrukli strijelac u Palermu bio je Davor Šuker, pa niti kasni gol Dina Baggia nije spasio šokirane Talijane, koji su tada bili svjetski doprvaci i letjeli su na krilima “zlatnog repića” Roberta Baggia. Miroslav – Ćiro Blažević je slavio iz kućnog protvora u Nantesu, Tomislav Ivić s izborničke pozicije, igrači na terenu i doslovno cijela Hrvatska pred malim ekranima. Bila je to prva velika pobjeda uskoro moćne Hrvatske.

Na tribinama je bilo stotinjak najupornijih Hrvata, a i tada (sjećaju se najvjerniji) nekoliko je “bengalki” bačeno u teren.

Da je Ivica Perišić pametnim prizemnim udarcem u završnici dvoboja po drugi puta svladao legendarnog talijanskog vratara Gianluigija Buffona, dogodila bi se gotovo istovjetna repriza. S nekoliko razlika… Talijani su bili slabiji za Roberta Baggia ove generacije (Andrea Pirla), a Hrvata je na milanskom stadionu San Siro bilo neuporedivo više nego dva desetljeća prije. Oko 10.000, od čega čak 8.000 u sektorima predviđenima za Hrvate, navijača povremeno je bodrilo reprezentaciju i davalo priličan impuls u leđa na terenu zreloj Hrvatskoj.

Među tih 10.000 Hrvata, oko pet posto bilo je takozvanih antinavijača. Od tih 500 ljudi većina su bili zagrebački BBB-i, koji su organizirano nabavljali ulaznice na neki svoj način i zajednički se pojavili na dnu doljnjeg sektora. Pretres na San Siru bio je poprilično aljkav, netko bi za okladu vjerojatno uspio unijeti i pečenog janjca… Ne baš, ali skoro.

‘Crveni val’ za navijače

Uoči dvoboja nekoliko većih i gomila manjih grupa Hrvata kružilo je oko stadiona i središtem grada u potrazi za ulaznicama. S obzirom da gotovo nitko od njih nema talijanske dokumente, automatski su uletjeli u “crveni val”. Oko tih grupica uporno su i diskretno kružili talijanski policajci u civilu i elegantno, u tišini, onemogućavali Hrvate u nabavi ulaznica – zatvarali su blagajne, upozoravali domaće voljne na suradnju da ne smiju kupovati karte za hrvatske navijače. Neki su neslužbeno otkrivali i da su naredbe došle izravno iz Hrvatske, ali u svakom slučaju – ulaznice nisu smjeli prodavati.

Do ulaznica na legalan način nije mogla ni dijaspora. Naočigled sasvim bezopasni Hrvati iz iseljeništva nisu mogli vjerovati, ali karte nisu uspjeli nabavljati legalnim putem. Niti ostali stranci nisu si toga dana smjeli osigurati ulaz na stadion, dvojici Meksikanaca blagajnica je tri puta morala objašnjavati da NE SMIJU kupiti karte. Mislili su da se šali te zatim u nevjerici otišli u centar grada, umjesto na nesuđenu utakmicu.

Sva ta nervoza i brojna propala gostovanja (te umanjeni profit organizatora) samo kako bi se spomenutih 500 “antinavijača” ostranilo sa stadiona, a oni su ionako davno ranije pronašli nekakvu sigurnosnu rupu u sustavu i osigurali si mjesta na tribinama. Dapače, najmasovniji među njima (BBB) točno iznad travnjaka.

Tijekom prvog poluvremena lako se dalo “očitati” sastav pobunjenika, uglavnom klupskih navijača, koji su bili raspoređeni u tri grupe. Jedna od njih u glavnini navijača iza sigurnosne mreže, jedna gotovo u samom kutu stadiona i grupa od 300 Dinamovih navijača točno iznad kornera.

Po prethodnom dogovoru

U prvom poluvremenu samo su navijali (Talijani i ostatak Hrvata zapalili su sigurno 15 baklji), da bi krajem drugog poluvremena, prema (očito) prethodnom dogovoru, u samo nekoliko sekundi zasuli bakljama travnjak San Sira i još dodatno “isprepadali” mnoštvo od 65.000 ljudi s nekoliko topovskih udara. Ostatak od 95 posto hrvatskih navijača tada je palo u drugi plan, u fokus je ušao privatni obračun BBB-a i ostatka hrvatske “navijačke scene” protiv vrha hrvatskog nogometa. Uoči Milana svako malo su se mogli čuti tračevi da će navijači izazvati prekid, ali takve se priče stalno vrte, pa im je bilo i tada teško za vjerovati.

I prekid se nije dogodio. Bilo je vrlo blizu, ali BBB-i nisu iskoristili ostatak svog pirotehničkog arsenala i dvoboj je, nakon velikih napetosti, uspio završiti. Iako, 72 minute utakmice odigrane su i prije prekida, te bi se tadašnjih 1:1 moglo registrirati i kao konačan rezultat.

Dojam s terena ipak sugerira da je šteta ipak počinjena. Iako nikada nećemo saznati konačan rezultat bez prekida, Hrvatska je tada jurišala na Buffona i nizala zanimljive situacije. Optimističniji bi rekli da je gol visio u zraku. Nakon pauze Talijani su zbili redove i mirno zadržali remi, koji im je uoči pirotehničke kanonade izgledao dosta sklisko.

Obje selekcije i dalje mirno jedre prema završnici u Francuskoj idućeg ljeta (iako i Norveška puše za vratom vodećem dvojcu), ali Hrvatska sada uglavnom bruji u iščekivanju financijskih kazni. Još jedne u nizu, na žalost, ne čini se ni blizu posljednje.

Kako do pouke?

Pobunjeni navijači koji se odupiru staroj navadi hrvatskog konformizma su u borbi otišli toliko daleko i duboko da se bilo kakva vrsta mira i ugodnog balansa oko reprezentacije čini gotovo nemogućim. Otvoreni “antinavijači” u debeloj su manjini u odnosu na stadionski mainstream na velikim utakmicama, ali u Milanu su još jednom podsjetili koliko mogu biti neugodni kada im to organizator dozvoli. Da, dozvoli.

Realno, Talijani su čitavu situaciju sigurno pratili s velikom čežnjom, jer dvoboj je mogao biti registriran i s 3:0 za Azzure te bi oni tako već za vikend mogli nazdravljati kvalifikacijski uspjeh. Tako su nedavno i u dvoboju sa Srbijom (u Genovi) pustili srpske huligane da im se cirkusiraju po stadionu i odlukom UEFA-e hladno zborili tri gratis boda. Talijane je uvijek “krasio” apsolutni pragmatizam.

Pred HNS-om i njegovim “antinavijačima” nova je etapa mučnih prepucavanja, a službena Hrvatska reagirat će onako kako jedino zna – dodatnim povećanjem represije.

Hrvatske “antinavijače” zadovoljio bi samo odlazak neupitnog valadara hrvatskog nogometa Zdravka Mamića i kompletne njegove hijerarhije, a nogometni činovnici svoje fotelje, pogodili ste, nemaju u planu predati. Policija i dalje mora slušati naredbe, teško je ocijeniti da će scene iz Milana rezultirati ikakvim poukama.

Daleko je izglednije da će to ostati samo jedna od bitki između svemogućeg nogometnog establishmenta i iznimno ljutite navijačke mase, koja će ostati uteg oko noge reprezentaciji i većini njezinih navijača. Pogotovo onih obiteljskog tipa, koji su, pod tutnjavom topovskih udara i u dimu, dijelom izgledali kao ribe na suhom. A ribe se na suho ne vraćaju.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO