Život u tuđini

Hana Čutura (lijevo u zelenom dresu): Ozbiljno bavljenje odbojkom podrazumijeva i odlazak u inozemstvo (EPA)

Piše: Zoran Čutura

Steglo mi se grlo nakon dugo – zapravo, dugo, dugo, dugo – vremena. Hana, kćer Hana nas je iskrcala na Wroclawskom aerodromu nakon što smo kod nje proveli produženi vikend i produžila svojim putem, a supruga je ostala stajati izvan zgrade, prateći pogledom njen auto dok god nije nestao u poljskoj jesenjoj izmaglici.

Teška je i bolna spoznaja koja nas je tad pogodila – da nećemo vidjeti svoje dijete idućih šest mjeseci, dok ne dođe kući po odigranoj sezoni u Wroclawu ili dok mi ponovo ne odemo do nje negdje na proljeće, ako uspijemo organizirati vrijeme i ako one dođu daleko u doigravanju poljske odbojkaške lige, pa odlučimo pogledati neku od utakmica – uzrokovalo je to stezanje grla.

Makar Hana jest naše dijete, ali dijete u apsolutnim mjerilima sigurno više nije sa svojih 26 godina, diplomom i određenim kapitalom koji je stekla baveći se ozbiljnim sportom. Činilo se tada da mi se cijeli život sastoji od sastanaka i rastanaka, a mislio sam kako je to završilo prestankom mojeg loptanja, prije okruglih dvadeset godina.

Djeca nisu fikusi

Nije ovo tekst o Haninim igračkim kvalitetama, o klubovima u kojima je igrala, počastima i nepravdama koje je doživjela i proživjela i koje će doživjeti i proživjeti u bliskoj budućnosti. Ovo bi trebao biti tekst o načinu života koji vodi, kao što ga vode svi oni sportaši u sličnoj situaciji: svake godine ili svakih nekoliko godina mijenjajući sredinu – grad, državu, mentalitet, kompletnu okolinu – vjerojatno sve više gubeći kontakt i korijene sredine iz koje su potekli.

Tja, u ovom konkretnom slučaju sport kojim se bavi – odbojka – na klupskoj razini gotovo i da ne postoji u domicilnoj sredini i ozbiljno bavljenje odbojkom podrazumijeva i odlazak u inozemstvo. I sve ono što taj odlazak sa sobom nosi – nemanje kvartovske birtije u koju se odlazi onako kao što magarac odlazi u svoju štalu kad ga uhvati mrak na polju, poznatom i utabanom stazom, nemanje prijatelja s kojima će konstruktivno gubiti vrijeme u toj birtiji, nemanje partnera kojem će plakati na ramenu kad je teško, kad su južne noći punog mjeseca, nemanje toplog obroka koji će mama pripremiti, nemanje obiteljskih okupljanja nedjeljom, kad je zajednički ručak dekor za razmjenjivanje doživljaja, zadovoljstava i nezadovoljstava, nemanje kazališnih predstava koje će pogledati na materinjem jeziku, pa upiti nešto od energije i kreacije, nemanje razrednih okupljanja na kojima se vidi i čuje što je tko radio i napravio, nemanje, nemanje, nemanje… I , u konačnici, veliko je pitanje koga će, kada i gdje, upoznati i izabrati (ili biti izabrana) za životnog partnera, koje će mjesto izabrati za svoj dom – s obzirom na to da je formativne godine provela izvan Hrvatske, po čemu bi joj uopće Hrvatska trebala biti domom, što bi je to trebalo vezivati uz ovu našu sredinu?!

Što je, zapravo, neobična konstatacija – baš smo mi ovdje skloni dijeliti se na ‘nas’ i ‘njih’, pa kako će sad jedan od ‘nas’ živjeti negdje drugdje? No to ‘mi’, taj neobični kolektivizam, ne mora se odnositi baš na sve i svakoga… Hana, naprimjer, nema ni najelementarnijih preduvjeta da bude jedna od ‘nas’ i da ‘njih’ smatra drugačijima, lošijima u bilo kojem pogledu, nakon osam godina života izvan Hrvatske. Ili boljima u bilo kojem pogledu.

A koliko bi god meni kao roditelju bilo teško kad bi za svoj budući dom izabrala – reći ću napamet – Novi Zeland, Norvešku, Italiju ili Njemačku, jer bi to značilo da ćemo se rijetko viđati i da će mi pretpostavljeni unuci prve riječi izgovarati na drugačijem jeziku od onog kojim sam govorim, toliko će mi biti drago što kćer u čije prosudbe imam puno povjerenje, jer da nemam nešto s odgojem ne bi bilo u redu, ima mogućnost izbora. A ovdje će je uvijek čekati čist krevet, topao obrok i lijepa riječ. Nisu djeca, kvragu, fikusi da se zalijevaju u kutu dnevne sobe, pa se onda ponosno pokazuju prijateljima, ‘vidi kako lijepo raste’.

Najsvježiji primjer

Bojim se da sam malo zakomplicirao, nadam se da, ipak, nisam i da sam razumljiv, a nekako mi je najjednostavnije sve to plastično objasniti najsvježijim primjerom, primjerom Wroclawa. Koji Hana, nekako mi se čini, smatra više Disneylandom, nego mjestom gdje se bavi ozbiljnim poslom. Čak ni kad plaćanje malo ‘škripi’; traži se odgovarajući modus – samo da ga i nađu; kud bi stigla kad bi apriori smatrala da je netko želi prevariti? Neshvatljivo? Itekako lako shvatljivo nakon iskustava u Japanu, gdje je bila prethodne sezone.

E, to je, što bi Montypythonovci rekli, nešto sasvim drugačije… Iz japanske perspektive Poljska ne da nije drugačija, nego je ista kao Hrvatska… Komunikacija sa suigračicama i trenerom nije nikakav problem, priča se engleski ili njemački, odlazak na ručak ili večeru nije nikakav problem, čak ni kakav duži izlazak nije nikakav problem – uvijek se nađe netko zainteresiran. Kao što se u gradu veličine Zagreba, sa sličnom tradicijom i sličnim konceptom (sve je to srednja Europa…), nađe sve za svakoga, prema potrebama i sklonostima.

Evo, u ova tri dana koja smo proveli kod nje uspjeli smo otići u kino (Interstellar, s titlovima), u Collosseum Jazz Cafe na svirku dva brata koji ruše barijere između glazbenih žanrova (koliko smo uspjeli shvatiti iz najave na poljskom) svirajući na violini i violončelu uz kombinaciju s elektronikom, te u Eter Klub na koncert Meshell Ndegeocello, basistice i pjevačice deset puta nominirane za prestižnog Grammyja. I sve je to bilo civilizirano, uz dašak socijalističke nostalgije i srednjeeuropske dekadencije, susretali smo ljubazne i pristojne ljude kakvi smo (nadam se) i sami, zalili smo posjetu pivom Zamkowe, a ne standardnim Zywiecom, jer je Zamkowe lokalni proizvod (misli globalno, djeluj lokalno!) i sve bih opet vrlo rado ponovio. Malo jasnije? Ta tri dana provedena u Zagrebu sigurno ne bi bila sadržanija. U čemu je onda problem što se tiče života u Wroclawu? Jasno, eliminirajući depersonalizirani životni prostor, koji služi samo za spavanje i hranjenje. Dom je, ipak, dom, a stan je nešto sasvim drugo.

1:0 za Hanu

Možda je teško priznati, ali prije ili kasnije se i to mora učiniti – mi roditelji imamo jedan mentalitet, djeca nam imaju drugačiji mentalitet. Nema u njihovim životima socijalizma, stabilizacija, nestašica benzina i vožnje par-nepar, SIV-a, USIZ-a, RSIZ-a i partije, kao što su bili i ostali sastavni dio naših života. Za njih su mobiteli sastavni dio ruke i laptopovi sastavni dio sive kore.

Sjećanja su nam različita, percepcije svijeta su nam različite, ne mogu oni raditi usporedbe s ‘prošlim vremenima’, bila ta vremena bolja ili lošija, jer ih nisu proživjeli, nemamo pravo nametati im to vrijeme i vlastite ideje i vizije proizašle iz tog vremena.

Nema u Haninom životu ograničenja ‘ne smiješ ići igrati u inozemstvo do 28. godine’, kao što ga je bilo u mojem životu. Pa na kraju u to inozemstvo nisam ni išao, jer sam bio toliko umoran od svega kad sam stigao do 28. godine da mi se nikud više nije išlo trbuhom za kruhom. Pa i po cijenu da ne materijaliziram svoje igračko umijeće na odgovarajući način… Shrvao me umor od tog čekanja… A ona nije morala ništa čekati i ne doima se ni najmanje umornom, jedan-nula za Hanu. Bez obzira na to što nema kvartovsku birtiju u Wroclawu.

Izvor: Al Jazeera