Razglednica iz Meke za nanu Aju

Piše: Edin Krehić 

U svetom gradu Meki, nasilje bilo kakve vrste je zabranjeno. Od trenutka kada napusti kuću, hodočasniku nije dozvoljeno da nosi oružje, da zgazi insekta ili pokaže bilo kakvu ljutnju, a disciplina koju prihvati će ga odvesti u novi način življenja. U  ključnom trenutku njegovog puta poslanik Muhammed je iscrtao ovu tradiciju. 
(Karen Armstrong)

 U svojoj suštini, božanska Kur’anska poruka je ekumenska.
(Paul Schwarzenau)

Da li je Kur’an vječan? To nije moje pitanje. Da li je Kur’an stvoren? To ja ne znam.
Da je to knjiga nad svim knjigama, ja poslušno vjerujem kao musliman.

(Johann Wolgfang von Goethe, Zapadno-istočni divan)

***

Kao da je bilo juče, a prošla je godina. Ali, pamtim svaki detalji: miris Kabe, malenu djecu koju roditelji drže dok kruže u tavafu, izraze lica čistača koji cijeli kompleks neprestano održavaju čistim, radnika koji mi dodaju čistu plastičnu čašu da se napijem Zem-Zem vode, suza vjernika dok stoje na Arefatu, u molbama koje se ne odbijaju …

Priča počinje davno …

***

Petak u prepunoj Istiklal džamiji u Sarajevu i govor imama Abdulgafara Velića na džumi. Bilo je davno i znali smo se vrlo površno. Rekao je:

„Ko želi da obavi hadž, petu islamsku dužnost, neka donese nijet (namjera,  op.a.), a dragi Allah će otvoriti put.“

Zanijetio sam istog trenutka.

***

Ustvari, priča počinje puno prije toga…

Moja nana Nura, mamina mama, samo je jednom u životu vidjela oca. Imala je tri mjeseca 1918. godine kada je on, kao pripadnik austrougarske vojske, prebacivan sa jednog na drugi front. Njena majka je bila obaviještena da će vojnici proći kroz Zenicu, iznijela je kćerkicu na željezničku stanicu gdje je kompozicija imala kraću pauzu. Tu ju je otac držao u naručju, kratko prije nastavka puta. Prvi i posljednji put. Moja nana se ne sjeća toga. Nikada se nije vratio, a nana cijeli život pati za njim.

I cijeli život je pobožna.

Hadžinica.

I cijeli život mi je govorila – „hadžija mi postao“.

***

“Muštuluk. Ideš na hadž!”

Glas je bio poznat, drag i radostan. Palestinac, sekretar Saudijske ambasade, Rezk Alghoul. Ići ćemo zajedno.

Sa nama ide Abdulgafar Velić. Koji nas je godinama ranije pozvao da zanijetimo odlazak na hadž. Čista sudbina.

***

Moja nana Nura naučila me prve sure (poglavlja iz Kur’ana), dok me kao bebu čuvala u zeničkoj mahali. Nisam tada znao reći Nura, ni nana. Prozvao sam je Aja, i tako su je svi nastavili zvati.

Vrijeme između dva velika rata, Drugi svjetski rat, komunizam, posljednji rat od 1992. do 1995. godine,  sve je prešlo preko njenih pleća, a ona je ostajala ustrajna i uspravna. I uvijek je davala sve od sebe, a nikada ništa nije tražila. Do prošle godine kada sam kretao na hadž. Rekla je tiho:

„Stara sam, ako mogneš donesi mi iz Meke ćefine (čaršafe kojima se umota umrli prije ukopa, op.a.).  Ja sam svoje, što sam ih čuvala, dala kad sam ukopala Amiru“. Kćerku Amiru 2002. godine.

I tutnula mi je para u ruku, iako mi nije trebalo. Bio sam u grupi od 55 hadžija: hafiza, učenjaka, boraca, novinara, pisaca… koji su bili gosti saudijskog kralja Abdullaha bin Abdulaziza al-Sauda, čuvara dva Časna harema.

***

Sjećam se svega…

Ikrar dovu (ispraćaj) u Magribiji je predvodio Ifet ef. Buljubašić. Ljudina koja vlastititim primjerom podstiče humanost: da ljudi pomažu jedni druge, socijalno ugrožene, da obraduju djecu… Na mene je bio naslonjen sin Haris, pa kćerka Asja, malo dalje je bila majka Mirsada, pa njena sestra, a moja druga majka Bena iz Zenice, supruga, sestra, svi moji…

Pamtim i čvrsti stisak ruke sa saudijskim ambasadorom Eidom-al Thaqafijem, istinskim prijateljem BiH. Njegova podrška i pomoć ovoj zemlji nikada neće biti dovoljno ispričane.  Ambasador Thaqafi je zaželio da nam hadž bude primljen i ispratio nas dirljivim govorom na svečanosti u Kulturnom centru Kralj Fahd u Sarajevu, čiji direktor i ataše za kulturu, prof. dr. Khalid AdDamigh sa svojim zamjenikom, dr. Jumaanom Alkahtanijem, onako usput, svestrano podržava štampanje bosanskih knjiga na arapskom jeziku, i obrnuto, naravno. Upravo tu, u sportskoj dvorani KC Kralj Fahd naša ekipa s AJB igra košarku svake subote. Besplatno. Kao što su besplatni i kursevi računara, engleskog, arapskog jezika, ljetne škole… S puno emocija nas je ispratio i na istom mjestu – Aerodromu Sarajevo, dočekao vjerski ataše šejh Abdulmajed Al Ghaith.

Sjećam se i svih ljudi koji su pohitali svojim znanjem i iskustvom, pomoći što bolju pripremu. I stotina drugih, mnogih koji nisu vjernici ili muslimani, koji su zaželjeli sretan put i primljen hadž. Draž BiH u njenom punom sjaju.

***

„Znaš šta me interesuje? Da sam u Sarajevu, šta bi mi donio s hadža?“

Poruka na Facebooku je bila od Jasmina Redžepija, kolege iz Skoplja.

„Nema veze što si u Skoplju, šta bi želio?“

„Sve sam donio što sam želio, kada sam ja išao“.

„Pa šta sad?“, bio sam malo zbunjen.

„Želim da prvi pročitam tvoje utiske.“

Osmjesi na FB :). 

„Ne znam baš hoćeš li stići prije moje majke i žene. Ali ćeš biti u prvoj petorci.“

Odgovorio je blago:

„I to je nešto. Ne zaboravi da nosiš notes sa sobom, da zapišeš svaku misao i emociju koju u datom momentu osjetiš! Trebaće ti kada budeš pisao sljedeći roman.“

***

Aerodrom u Istanbulu bio je bučan. Telefon je zvonio bez prestanka. Novinarka Oslobođenja Edina Kamenica. Njene rečenice su ukrasi, a hrabrost u borbi za pravdu, dostojna divljenja. Pisala je tekst o hadžu. Sačekat će me primjerak s naslovom:

„Opet vidjeti izbliza Kabu.“

Kako tačno!

***

Zrak u Džedi odisao je toplinom i srdačnošću, a ukrcavanje u autobus puno iščekivanja. Pokret i – Meka je postajala sve bliža.

Kolone autobusa… Tri miliona ljudi u pokretu… Sahat kula nadvijena na Časnim haremom, gdje primljeni namaz vrijedi kao 100.000 na drugom mjestu.

Dovoljno je da čovjek samo na to pomisli.

I shvati gdje se nalazi.

Ili još nije potpuno svjestan.

Da se tom mjestu okreće više od milijardu ljudi u molitvama…

 ***

Bilo je dva ujutro kada je naš vodič, hafiz Safvet Halilović rekao:

“Idemo odmah!”

Plato je velik poput desetina fudbalskih igrališta i blješti, pod zrakama sunca ili svjetlošću lampi. Tu se desetine hiljada ljudi. Pored samih ulaza su frižideri sa desetinama česmi spojenih na izvor Zem-Zema. Na jednoj strani su čiste, sa druge strane korištene čaše. I radnici koji stalno dodaju nove za korištenje. Jasno, sve besplatno.

Nad platoom neprestano rade ogromni, moćni osvježivači zraka, koji nalikuju avionskim motorima i koji bacaju vodu, ali tako da te ne dotakne nijedna kap.

Sve miriše. Ne znam, ali čini se kao da u toj vodi ima čuveni miris Kabe.

I konačno, ulaz, jedan od brojnih.

Lagani silazak niz stepenice, bosonogo koračanje.

I nikada dovoljno dobro opisano iščekivanje uoči stupanja pred Kabu.

***

 

Kad odeš na sedždu, to je najljepši osjećaj. Kao da zagrliš majku nakon dugog vremena. Topli mermer te primi i sve ti se suze iz srca izliju.

Da, bilo je baš kao u ovoj poruci iz Skoplja.

Dova se prima kad prvi put vidiš Kabu. To će ti biti predivan osjećaj, pa se možda i izgubiš.

Ako bi trebalo opisati sve, koje bi bile prave riječi? Ne znam ni sad: Strahovito poštovanje…radost… porodica… je li čovjek ikada dovoljno dobar… zaslužuje li biti ovdje… hoću li kasnije biti bolji…

***

A, primjera za postati bolji na hadžu je napretek…

Kraj ceste, nekih 300 metara od Časnog harema, na jednom proširenju, uvijek je bila naslagana gomila kartonskih kutija sa vodom u plastičnim, zatvorenim čašama, nalik onima u kojima kupujemo, recimo, voćni jogurt. Volonteri su svim prolaznicima dijelili tu vodu besplatno.

Ili ovaj…

Pješačili smo poprilično dugo. Hadžija Muhamed Mahmutović bi za pješačenje znao reći: „Mi polako, od hlada do hlada.“ I, u jednom momentu, nasred ceste, na putu prema Kabi stao  je kombi. Iznutra, izašla je, pretpostavljam, porodica: muž, žena, djeca… Otvorili su klizna vrata i počeli dijeliti hadžijama paketiće koje su spremili.

Unutra su bili voda, hurme, banana…

Mnogima je to izuzetno vrijedan obrok jer su na put potrošili sve što su imali.

***

Zakoračiti iz šatora na cestu prema Džemretima, gdje se ritualno bacaju kamenčići, izgleda kao zakoračiti direktno u epsku scenu. Jer s prvim korakom stupiš među tri miliona ljudi koji idu zajedno obaviti oprosni tavaf i time okončati obrede hadža.

I tu, na Džemretima, izgubio sam kamenčiće. Jednostavno, u gužvi su mi ispali. Povratak po nove je nemoguć, saginjanje da dohvatiš druge sa poda, neizvedivo.

Čovjek pored mene, sasvim stran i nepoznat, sve je vidio.

Bez riječi, izvadio je rezervne kamenčiće koje je čuvao ako se njemu isto dogodi. Ili je možda znao da će nekome zatrebati. Meni. Niko od nas nije nosio rezervne kamenčiće. A, baš pored mene, među tri miliona ljudi, stvorio se čovjek koji ih ima.

Vjerujem… Čista milost.

Često to spominjem sa profesorom s FIN-a Nedimom Begovićem i diplomatom Muazom Dedajićem, koji su u tom momentu bili kraj mene. Sada se viđamo redovno da evociramo uspomene. Upoznali smo se na hadžu prošle godine, kao da se znamo od djetinjstva. Identično kao sa ostalim hadžijama iz naše grupe.

***

Hadž i Bajram u Meki, posjeta poslanikovom mezaru u Medini, prijemi i druženja sa izvršnim direktorom programa posjete prof. dr. Zeidom Ali al-Dakkanom i predsjednikom Organizacionog odbora za doček i aktivnosti u vezi s gostima – šejhom dr. Abdullahom al-Mudlidžom, obilazak historijskih lokacija, dugačka pješačenja, kupovanje poklona…

Povratak kući dođe prebrzo.

Sarajevo, Zenica, baklave, kafa, osmjesi…

I pogled moje nane Aje. Vadim joj svoje ihrame. U kojim sam obavio hadž. Rekli su mi u Meki:

“Neka oni budu njeni ćefini.”

Sretan sam što joj ihrame mogu dati, tužan jer znam njihovu sljedeću svrhu. Ono što čeka sve nas. Jednom, kad je određeno.

Mojoj Aji je 96. godina. I ovaj hadži-bajram 2014. smo zajedno.

Znam i da ćemo biti zajedno i puno godina kasnije, onako kako sam molio stojeći na Arefatu, gdje se, sigurni su vjernici, molitve ne odbijaju.

***

Tipka – enter.

Obećao sam.

Tekst ide za Skoplje…

 

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO