Zašto me Japan nije ‘vidio’

Željko Pavličević (prvi sdesna) već osmu godinu radi u Japanu i aktualni je trener Wakayame (japantimes.co)
Željko Pavličević (prvi sdesna) već osmu godinu radi u Japanu i aktualni je trener Wakayame (japantimes.co)

Piše: Zoran Čutura

Dok pišem ovaj tekst trebao sam biti u Japanu i polako pakirati stvari za povratak kući. Ima više od dva mjeseca kako samo supruga i ja kupili karte i rezervirali smještaj, kćer nam ovu sezonu igra odbojku u Japanu, red je otići posjetiti je, a vrijeme blagdana izabrali smo jer: a) supruga ne gubi puno slobodnih dana; b) posljednjih godina je naš dom sličio na kolodvor u ovo vrijeme godine, jer smo, kao jedini u familiji, sposobni ugostiti određenu (malo veću) količinu ljudi i stalno imati pun stol s bogatom ponudom za drage goste. Pa bismo onda, “da se ne baci”, dobar dio te ponude utrpavali u sebe. Nekako mi je dojadilo prolaziti kroz taj “déjà vu” i izlaziti iz njega pet kila teži, pa smo, eto, zaključili kako bi bilo dobro barem jednom zaobići taj standardni pristup blagdanima, nešto kao u noveli Johna Grishama Skipping Christmas.

Grishamovi junaci, Krankovi, trebali su ići na krstarenje Karibima, a mi u Japan, i jedni i drugi smo – oni izmišljeni, mi stvarni – preskočili mahnito kupovanje poklona, koji u izlozima izgledaju kao nešto čemu bi se čovjek razveselio, a nakon raspakiravanja slijedi obvezno lupanje glavom u zid (“Gdje mi je bila pamet!?”), pripremu hrane i kićenje božićnog drvca, ali su se događaji u fikciji i stvarnosti razvijali drugačije. Krankovi u noveli, na kraju, ipak kući dočekaju Božić, u krugu prijatelja, sretni, a u našem slučaju… Pa, nije baš bilo tako.

Ne samo da smo naučili jesti štapićima, nego nam je i turbo-ljubazni gazda restorana dao opsežnu lekciju o japanskoj kuhinji.

Za ponedjeljak, 23. 12, imali smo karte za avion, u subotu smo ujutro ženinim starcima odnijeli našeg ljubimca-veterana, mačku zvanu “Mačka”, i produžili u japanski restoran, jer nam je kćer rekla da “moramo naučiti jesti štapićima prije dolaska, kako je ne bismo sramotili”. Ne samo da smo naučili jesti štapićima, nego nam je i turbo-ljubazni gazda restorana dao opsežnu lekciju o japanskoj kuhinji, njenom smislu, načinima pripreme hrane, namirnicama koje se upotrebljavaju, pićima koja idu uz hranu…

Da bi potom supruga malo prilegla, a ja sam revidirao ono što bismo u Japanu trebali vidjeti – između ostalog, rezervirali smo kabuki kazalište, nastup gospel grupe “The Persuasions” u “Cotton Clubu”, a imao sam i novinarsku akreditaciju za All Star utakmicu japanske košarkaške NBL lige, dobijenu ljubaznošću i angažmanom Željka Pavličevića, koji već osmu godinu radi u Japanu i aktualni je trener Wakayame.

Žena u Japana, ja na antibioticima

Onda sam osjetio nelagodu i bol u onom dijelu tijela na kojem se sjedi. Kako je vrijeme prolazilo, bol je bila sve veća, napipao sam kvrgu, pojavila se temperatura, da bih navečer završio na hitnoj u jednoj od zagrebačkih bolnica, u društvu onih sirotana kojima se baš uoči blagdana dogodila neka zdravstvena nezgoda i neugoda, pa smo se međusobno ispod oka sa žaljenjem pogledavali i procjenjivali kome je teže.

Dva mlada doktora i jedna iskusnija sestra su me ljubazno prihvatili. “O, gospon Čutura, pa Vi ste igrali košarku, gledali smo Vas i sjećamo se tih dobrih starih vremena, pa dobro pišete, pa gdje sad pišete… A što Vam je…?” Skratimo dugu, dosadnu i ponižavajuću priču, sutradan, u nedjelju, su me anestezirali, razrezali, na put ni u ludilu nisam smio otići, kao zgodnu alternativu dobio sam svakodnevne kontrole i previjanja… Žena je sama otišla u Japan, a ja sam ostao “home alone”, bez drvca, poklona, kolača, purice… ali s hrpom antibiotika i u stanju u kojem nisam mogao sjediti.

Našao sam se u društvu onih sirotana kojima se baš uoči blagdana dogodila neka zdravstvena nezgoda i neugoda.

Dan i pol prije povratka supruge sam bitno bolje, hvala na pitanju, ljubaznošću dragih prijatelja nisam ostao gladan, temeljito sam tuširao ranu, previjao se naslijepo, gledao vatromet na Jelačić placu, pročitao tri knjige i preslušao dvadesetak albuma jazza, od avangarde do mainstreama, pogledao deset filmova koje sam već prije bio pogledao, nekoliko puta sam čak prošetao unuka, koji je u dobi od 21 mjeseca oduševljen tramvajima i autobusima…

Paralelno su cure u Tokiju bile na kabukiju, jele shabu-shabu, popele su se na Sky Tower, ne samo da su slušale “The Persuasions”, nego su se s njima slikale i međusobno si čestitale, kupovale su i pijuckale sake, prošetale “red – light districtom” u četvrti Shinjuku, iskazale su jedna drugoj ljubav i privrženost, a ja za sada čitateljima iz Japana jedino mogu ponuditi blic razgovor s Pavličevićem, kojemu sam Skypeom objasnio što se dogodilo i zašto nisam došao u Tokio.

Budućnost basketa je ‘tri-na-tri’

Samo mali uvod – Željko je, dakle, osmu godinu u Japanu, nakon što je prethodno osvojio dva naslova klupskog prvaka Europe (s Cibonom i Splitom), pa radio u Španjolskoj, Grčkoj, pa se vratio u Hrvatsku, bio je i izbornik japanske reprezentacije u ciklusu zaključno sa Svjetskim prvenstvom 2006. godine, vodio je Shimane, a sad, Wakayamu, s kojom je trenutačno drugi u Zapadnoj konferenciji, s omjerom 17-8.

Šteta je što nisi mogao doći, taj All Star je cjelodnevna zabava, uz bogat program. Ja sam vodio Zapad, i dobili smo 114:108. Rezultat na ovakvim revijama nikad nije u prvom planu, ali uvijek je bolje dobiti nego izgubiti… Posebno mi je zadovoljstvo što je za MVP-a biran Michael Parker, koji je moj igrač – bili smo zajedno u Shimaneu, a sad smo zajedno u Wakayami. Kao tehnološki novitet na ovoj su utakmici suci nosili kamere pričvršćene na prsima. To je posljednja generacija kamera, pa se na slici nije vidjela trešnja dok su trčali – i za sada su reakcije izuzetno pozitivne.

U Japanu su Olimpijske igre 2020. godine i ne bi bilo iznenađenje da igranje košarke ‘tri-na-tri’ te godine postane olimpijski sport.

Program je uključivao i natjecanje “tri-na-tri”, čini mi se da bi taj format košarke u budućnosti mogao postati vrlo značajan. Proteklih dana u Japanu je boravio tajnik FIBA-e [Svjetska košarkaška federacija] Patrick Baumann i imam dojam kako se na FIBA-inoj razini dosta forsira “tri-na-tri”. U Japanu su Olimpijske igre 2020. godine. Možda nije zgodno da ja to govorim, ali ne bi me iznenadilo da igranje košarke “tri-na-tri” 2020. godine postane olimpijski sport. Evo, usput, moram se pohvaliti da sam prije dva mjeseca izabran u osmočlanu stratešku komisiju koja će se u idućem periodu baviti razvojem japanske košarke. Jedini sam stranac među osmoricom, i to je vrh, to je čast koju je tebi u Europi teško opisati.

Možda ga ponovno čeka pozicija izbornika, Japanci se baš i nisu proslavili na reprezentativnoj razini nakon 2006. godine, kad im je drugi krug SP-a pobjegao za doslovno dva poena.

Prerano je za takve spekulacije… Činjenica je da domaćini OI-ja uvijek žele i u organizaciji, i u svim sportovima ostaviti što bolji dojam. U organizaciji nacionalne košarke vjerojatno slijede bitne promjene, što im je sugerirao i Baumann. Sada postoje dvije lige – NBL i BJL – i sve ide prema fuzioniranju tih liga i formiranju zajedničke premier lige, u kojoj bi se trebalo igrati po pravilima FIBA-e; za sada je japanska košarka pravilima bliža NBA-u nego FIBA-i, zaključio je Željko.

A ja zaključujem ovaj tekst, nastao svojevrsnom višom silom.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike SPORT
POPULARNO