Piše: Ivan Čorkalo
“Jesam li spreman sam proliti krv za domovinu? Jesam. Jesam li spreman i ubiti nekoga? Ne! A oni jesu.”
Rekao mi je to jedan od prosvjednika s kijevskih ulica s kojim sam razgovarao na barikadi u Hruševskovoj ulici, svega desetak metara od kordona specijalne policije, ovdje poznatije kao zloglasni Berkut.
Njegove su me se riječi dojmile iz nekoliko razloga.
Prvo, izrečene su samo nekoliko sati nakon što je specijalna policija u sukobima ubila dvojicu prosvjednika, a nekoliko desetaka teško ozlijedila.
Drugo, na prosvjedima je već gotovo tri mjeseca.
Treće, gotovo mi je nevjerojatno da netko može ustrajati u stajanju na ulici, a temperature se noću spuštaju i do minus 30, a toliko je gotovo bilo i te večeri.
U tom sam trenutku shvatio tisuće ljudi na ulicama Kijeva neće odustati dok se ne dogode promjene koje priželjkuju.
Šok u Kijevu
Prije točno tjedan dana iz uredništva mi je stiglo pitanje želim li u Kijevu pratiti prosvjede. Nisam dvojio ni sekunde.
Već drugi dan bili smo u avionu i ugodnih 15 stupnjeva u Zagrebu, zamijenili s isto toliko u Kijevu – ali u minusu.
Prateći prije toga dešavanja nisam ni slutio na što ću ovdje naići. Mislio sam, ha, pa riječ je o klasičnim prosvjedima. Ljudi se okupe na nekoliko sati, dobro se izgalame, eventualno dođe do nekog koškanja s policijom i onda svi svojim kućama. A, kad tamo – šok.
Gotovo je nevjerojatno da netko može ustrajati u stajanju na ulici, a temperature se noću spuštaju i do minus 30, a toliko je gotovo bilo i te večeri.
Glavni gradski trg, Maidan Nezavisnosti. Velik, ogroman, monumentalan trg koji arhitekturom podsjeća na neka prošla, već zaboravljena vremena, preplavljen stotinama šatora, barikade svuda uokolo, a čak je uvedena i posebna regulacija za pješake pa se s jedne strane barikada ulazi, s druge izlazi.
Neki trg nisu napustili još od 30.11. prošle godine kada su prosvjedi počeli.
U sredini, velika pozornica s koje se gotovo svakodnevno obraćaju oporbeni lideri, a tijekom dana i svi poznatiji Ukrajinci koji ne podržavaju vlast predsjednika Viktora Janukoviča.
Impresivno. No, vrlo brzo će se ispostaviti da je to ništa naspram onome što se događa svega petstotinjak metara dalje. Tamo – revolucija.
Ispred stadiona kijevskog Dinama, a nedaleko zgrade Vlade i Parlamenta – ratna zona.
Drvenim palicama na policiju
Spaljeni automobili, autobusi, kao tampon zona između prosvjednika i policije. Nismo dugo morali čekati – eto sukoba.
Nakon što su prema policiji poletjeli topovski udari, baklje, kamenje i molotovljevi kokteli, policija je uzvratila. I to dvostruko jače.
Krenula je na prosvjednike i potjerala ih s mjesta koje su držali. S jedne strane prosvjednici oboružani drvenim palicama, s druge policija s metalnim štitovima, kacigama i puškama s bojevom municijom. I upotrijebili su ih.
Ovih je dana uobičajena pojava na ulici vidjeti ljude s drvenim palicama u ruci, kacigama na glavi kako razbijaju kamene blokove, nose molotovljeve koktele, raznoraznu pirotehiku.
Epilog – dvojica ubijenih prosvjednika, deseci teže i tisuće lakše ozlijeđenih.
I tu dolazimo do merituma.
Jer tog su dana na snagu stupili “diktatorski zakoni” kako ih ovdje nazivaju, kojima se zabranjuju antivladini prosvjedi, a s druge strane policiji se dozvoljava da u sprječavanju prosvjeda ima pravo koristiti sva raspoloživa sredstva, čak i vatreno oružje.
I već prvog dana zakon su striktno primijenili. To je nešto što je dodatno razbjesnilo Ukrajince koji su od studenog na ulicama nezadovoljni politikom predsjednika Janukoviča, njegovim stopiranjem procesa pristupanja EU i okretanja prema Rusiji. I sada, kažu, neće odustati.
Barikade na svakom koraku
Ovih je dana, inače, uobičajena pojava na ulici vidjeti ljude s drvenim palicama u ruci, kacigama na glavi kako razbijaju kamene blokove, nose molotovljeve koktele, raznoraznu pirotehiku.
Barikade su na svakom koraku – ambijent u kojem se čovjeku strah odmah uvuče u kosti. No, najapsurdnije je da ovdje tako nije. Jer prosvjednici imaju samo jedan cilj, a to je borba protiv represivnog aparata, nitko drugi ih ne interesira. A to je uvijek najteža borba jer državni aparat, koristi sva moguća sredstva represije da ih slomi – od hapšenja, premlaćivanja, otimanja sve do ubojstava.
Dogodilo se to dvojici istaknutijih aktivista Euromaidana. Igor Lutsenko i Jurij Verbitski oteti su nakon što su u bolnicu doveli ozlijeđenog prosvjednika. Dva dana im nije bilo traga.
Lutsenko je pušten nakon što je brutalno premlaćen, dok je Verbitski pronađen mrtav u šumi nedaleko Kijeva.
Uzrok smrti smrzavanje poslije premlaćivanja. Marija, supruga Igora Lutsenka igrom slučaja je osoba koja nam pomaže u poslu.
Priča kako su joj ta dva dana bila najgora u životu. Ipak,drži se kao stijena i žena je nevjerojatne energije.
Volonterstva dežurstva
Ovakvi slučajevi, priča nam, svakodnevna su pojava. Ozlijeđeni prosvjednici samo u slučaju po život opasnih ozljeda odlaze u bolnice, jer strahuju od policije.
Neke odvode u zatvor, a nekima se gubi svaki trag. Dosad, desetak takvih slučajeva.
Zato su aktivisti Euromaidana organizirali volonterska dežurstva po bolnicama – ekipe čine članovi obitelji, odvjetnici te oporbeni parlamentarni zastupnici.
Paze da policija ne odvodi bez valjanih naloga, bez pratnje odvjetnika, ne bi li spriječili najgore.
Državni aparat koristi sva moguća sredstva represije da slomi prosvjede – od hapšenja, premlaćivanja, otimanja sve do ubojstava.
Ono što mi je osobno zapravo najzanimljivije u Kijevu jest odnos prosvjednika i oporbenih čelnika – Vitaliya Klitschka, Arsena Yatsenyuka i Olega Tjagniboka.
Iako o rješenju krize s predsjednikom države pregovaraju u ime naroda, oporbeni trojac ne uživa stopostotno povjerenje prosvjednika.
Jednostavno iz razloga što su ljudi ovdje odavno izgubili povjerenje u politiku i političare. Situacija koja me podsjeća na regiju.
Zahtjevi opozicije
Zato i ne žele odustati od svojih zahtjeva, a to su odlazak predsjednika, Vlade, okretanje prema Europskoj Uniji, ukidanje represivnih zakona.
Shvaćaju to i oporbenjaci, stoga poslije svakog kruga pregovora izlaze na središnji trg i rezultate najprije priopćuju prosvjednicima s porukom želimo čuti i poslušati glas naroda.
Tako i nakon posljednje ponude da Vladu preuzmu Yatsenyuk kao premijer i Klitschko kao vicepremijer, nisu samoinicijativno odlučivali.
Prijedloge su priopćili i dobili jasan odgovor – NE. S bandom nema kompromisa, poručili su im prosvjednici.
Yanukovič ne odstupa, oporba ne odstupa, prosvjednici ne odstupaju – pitanje je samo do kada tako i što slijedi.
Izvor: Al Jazeera