Sa Drine sve izgleda drugačije

Priče iz Konjević Polja i Vrbanjaca ne prolaze ni kada prođe zimski raspust

Piše: Edin Ikanović

Rođen sam u selu Pobuđe pored Konjević Polja, opština Bratunac. Nakon genocida i etničkog čišćenja ovo je jedno od prvih mjesta u Podrinju gdje je zabilježen masovni povratak prognanih Bošnjaka.

Međutim, malo bi ko čuo za Konjević Polje da nana Fata Orlović u njemu nije vodila hrabru bitku protiv bespravno izgrađene crkve u njenoj avliji. Danas, crkva još stoji, ali novi problemi ne zaobilaze naš kraj. Već pet mjeseci roditelji iz Konjević Polja vode jednu od najtežih bitki u Bosni i Hercegovini – bitku za pravedan sistem osnovnog obrazovanja bez diskriminacije i ponižavanja njihove djece.

Mnogi nisu vjerovali

Roditelji iz Konjević Polja mjesecima stoje ispred OHR-a. Iz dana u dan obilazile su ih brojne medijske ekipe. Bilo je to kao kada na televiziji gledate one vanredne vijesti, pa je to nešto o čemu se priča svuda. Predstavnici brojnih udruženja su im dolazili u posjetu. Neki su pomogli savjetom, neki su donijeli ručak. Jedan dan me zvao Nihad, direktor jednog od sarajevskih pozorišta, te smo organizovali predstavu za djecu.

Mnogi nisu vjerovali Konjevičanima. Tvrdili su da se radi o manipulaciji djecom. Međutim, da je ko vidio sve moćnike koji su došli uvjeravati roditelje da popuste pred zahtjevima, znao bi da su neki možda htjeli da budu oni koji će odlučivati u ime roditelja, ali im to nije pošlo za rukom.

Kada sada pogledam nazad, bude mi teško zbog svega što su djeca morala proći, putovanja i dolaske u Sarajevo.

S druge strane sam ponosan na njih, znajući da se oni danas bore za pravo mog nerođenog djeteta. Kao povratnik koji zaista nema nigdje drugog krova osim onoga u mom Pobuđu, područna škola u Konjević Polju jedina je adresa do koje mogu da zamislim da ću dovoditi svoje sinove i kćeri. Zbog toga i pišem ove redove.

Vrijeme je zimskog raspusta. Pričam sa Muhamedom Ahmetovićem, predsjednikom Savjeta roditelja, kako treba nadoknaditi propušteno. Barem sada nijedno dijete u Bratuncu ne ide u školu, pa se najmlađi Konjevičani ne osjećaju odbačenim. Tako još malo, jer se 27. januara obilježava Dan škola u RS-u i krsna slava Svetog Save, koji je i dalje ‘zvanični svetac’ školstva. Đaci područne škole u Konjević Polju kod Bratunca i Vrbanjcima kod Kotor Varoša još ne znaju kada će se vratiti u školske klupe. U punoj pripremi je i paralelna nastava, koju bi održavali nastavnici iz Kantona Sarajevo.

Sistem nam neće pomoći

Nedavno sam čitao o iskustvu Albanaca na Kosovu, koji su bili prve žrtve Miloševićevog režima. Jedan od osnovnih temelja njihove pobune bilo je upravo organizovanje nastave na albanskom jeziku, kada im je sistem to zabranio unutar zvaničnih institucija. Za takav potez treba mnogo hrabrosti, ali on je početak nekog drugačijeg vida organizovanja. Premda bi bez ljudi iz Federacije BiH mnoge stvari bilo teže uraditi, ključno za budućnost naše djece jeste da mi sami, u Bratuncu, Srebrenici i krajevima gdje danas Bošnjaci zbog genocida i progona nisu većina i žive u nemilosti institucija režima, budu sposobni i spremni sami se boriti za svoja prava i ravnopravnost.

Dok uzalud čekamo međunarodnu zajednicu da dođe i riješi problem, a nosimo gorka iskustva od ranije, jedino što nam ostaje jeste da počnemo sami mijenjati stvari. Na tom putu sistem nam neće pomoći. Priče iz Konjević Polja i Vrbanjaca ne prolaze ni kada zimski raspust prođe. Ostaje mi samo da se nadam da će nas naučena lekcija učiniti spremnijim za sve ono što dolazi. Pozdrav sa Drine. Sa Drine sve izgleda drugačije. 

Izvor: Al Jazeera