Sirija: Na rubu novog svjetskog poretka

Rusija će i dalje nastaviti pružati vojnu podršku Assadu, zaključuje autor

Piše: Barnaby Phillips 

S obzirom na to da u slučaju Sirije Rusija ponovo stupa na scenu, a Amerika oklijeva, naziru se nagovještaji da je svijet prevazišao američku nadmoć.

Šta nam diplomatija u vezi sa sirijskom krizom govori o državama koje su u nju uključene? Pretpostavljam da će historičari pažljivo analizirati događaje iz protekle tri sedmice kada budu proučavali početak 21. stoljeća.

Tokom decenija države doživljavaju uspone i padove, ali nekada jedan događaj poprimi simboličan značaj onda kada izgleda da upravo taj događaj otkriva suštinsku istinu o situaciji koja je polako nastajala.

Dobra sedmica za Rusiju

Prisjetimo se Suecke krize iz 1956. godine. Britanija i Francuska su mnogo godina bile pokorne SAD-u, no izgleda da je ponižavajući neuspjeh jedne katastrofalne imperijalne avanture signalizirao formalno propadanje starih evropskih sila.

Neki smatraju da oklijevanje predsjednika Baracka Obame da upotrijebi vojnu silu, kao i očigledan neuspjeh da pridobije podršku Kongresa i naroda, označavaju trenutak kada je SAD odstupio s mjesta globalne supersile. Razmotrimo članak Timothyija Gartona Asha objavljen u Ageu. I ovaj članak objavljen u New York Timesu.

Oba autora su zabrinuta da se SAD povlači i upozoravaju na to da će svijet u kojem SAD nema jasnu lidersku ulogu biti još opasniji od ovakvog kakav je sada.

Ali šta je s Rusijom? Svi se slažu da je ovo bila veoma dobra sedmica za predsjednika Putina. Njegov odvažni plan da se Sirija odrekne svog hemijskog oružja, koji je sada formaliziran u Ženevi, mogao bi se ispostaviti kao sasvim nepraktičan. Pa ipak, smjesta se dopao svim glavnim silama. Njime se Obama oslobađa odgovornosti.

Ne mora se bar za sada suočiti sa sramotnim porazom u Kongresu, nakon kojeg bi i dalje ostala dilema da li da se odobri vojna akcija.

Amerikanci sada mogu zagovarati stav da predsjednik Bashar al-Assad ne bi pristao potpisati Konvenciju o hemijskom oružju da oni nisu prijetili da će upotrijebiti silu. Sirijski režim je izbjegao rizik trenutačnog napada i sigurno će ga pokušati opstruirati i odgađati u narednim mjesecima.

Što se tiče Rusije, ona je sada ponovo u samom vrhu globalne diplomatije i prvi put nakon završetka Hladnog rata u stanju je da razgovara sa SAD-om kao ravnopravan sudionik.

Ženevski sporazum je osigurao povezanost ovih dviju strana u pregovorima koji bi mogli potrajati mjesecima, pa čak i godinama. Odvažni Putin je čak napisao članak u New York Timesu, upozoravajući Amerikance na to da, ipak, nisu baš tako posebni.

Ovo je na moskovskim ulicama imalo dobar prijem.

U jednoj vrlo nenaučnoj anketi mišljenja javnosti otkrio sam da su ljudi većinom impresionirani načinom na koji se Putin uhvatio u koštac sa sirijskom krizom. “Ne volim Putina, ali je u ovom slučaju ispravno postupio”, rekao je jedan uposlenik dobrotvorne organizacije.

Jedan advokat je rekao sljedeće: “Američka politika je apsurdna, zar ne vide šta džihadisti rade?”

Optimistična analiza

Veliki broj Rusa smatra da je Amerika dvadeset godina postupala nesmotreno i arogantno, a sada je napokon ponižena.

Šta će u konačnici biti sa Sirijom? Hemijsko oružje, užasno kakvo jeste, odnijelo je samo mali dio žrtava u građanskom ratu. Rusija će i dalje nastaviti pružati vojnu podršku Assadu. SAD će možda povećati isporuku oružja opoziciji.

Optimistična analiza Ženevskog sporazuma o Siriji možda se ogleda u tome da će učiniti da Amerikanci i Rusi nastave pregovarati i u tom procesu pomoći da se ponovo pokrenu utišani razgovori o sveobuhvatnijem mirovnom ugovoru. To bi bio dobar način da se pokaže da novi, multipolarni svijet može funkcionisati bolje od ovog koji, kako se čini, ostavljamo iza sebe.

Izvor: Al Jazeera