Vapaj iz Halabje za Siriju

U Halabji je ukopano 1.500 žrtava napada hemijskim oružjem (Al Jazeera)

Piše: Imran Khan

HALABJA – Kaže se da umjetnost može donijeti katarzu, da može pomoći da se zaliječe rane. Da može dovesti do, da upotrijebimo najmoderniji izraz, zatvaranja određenog poglavlja u životu. No, umjetnost također može pomoći da se sačuvaju uspomene i na primjeren način obilježi neki događaj. 

Ne mogu da skrenem pogled s ovog slikarskog platna, ovog umjetničkog djela.

Uskovitlanim potezima kistom na platnu su naslikani  oblaci svijetle boje koji se nadvijaju nad ženom koja čvrsto drži svoje dijete. Ženine oči su zatvorene, a okružena je oblačićima bijelog dima.

Ova slika je jedna od prvih na koje nailazite na ulazu u memorijalni centar u Halabji.

Potresno sjećanje

Halabja je grad smješten u brdima na sjeveroistoku Iraka, u Kurdistanu, na granici s Iranom. Prije 1988. godine gotovo niko nije znao za ovaj grad. Ali 16. marta te godine, njegovo mjesto je iz najcrnjih razloga zapečaćeno u historiji.

Dok stojim u ovom memorijalnom centru, prilazi mi jedan muškarac i rukuje se sa mnom. Počinje da priča, a u njegovom glasu osjeti se samopouzdanje nekoga ko je svoju priču pričao i ranije. Govori na kurdskom jeziku, a ja slušam prevodioca. Ovo što slijedi nisu tačni navodi njegovih riječi, jer je pričao 20 minuta, ali ovo je srž priče koja pripada njemu i njegovom gradu.

„Snage Saddama Husseina bore se u brutalnom ratu protiv Irana koji je Saddam započeo prije osam godina, a koji je sada na samom kraju. Iranska vojska prešla je granicu i zauzela grad.

„Za Saddama je ovo veliki poraz. Njegov režim očajnički želi pobjedu i sumnja da smo mi, Kurdi iz Halabje, sarađivali sa iranskom vojskom.

„Gnjev Bagdada brutalan je koliko i osvetnički.“

„Avioni nadlijeću i bombe padaju po cijelom gradu. Buka je zaglušujuća.“

„Zatim miris gasa počinje prožimati zrak. Ono što se potom desilo niko nije mogao predvidjeti.“

Suze i solidarnost

Ovu priču mi priča Mohammed. Sada je u kasnim tridesetim, a kada se napad desio bio je dijete. Njegove riječi dobijaju na snazi zbog slika koje nas okružuju: fotografije mrtve djece prekrivene plikovima, tijela odraslih naslonjena jedna na druge. Datum masakra svugdje je napisan na engleskom jeziku.

Razgovaramo još neko vrijeme i on nastavlja svoju tužnu i sasvim ličnu priču. Kaže mi da je za vrijeme odrastanja gledao kako mnogi umiru od posljedica hemijskog oružja. Članovi porodice, prijatelji, te ljudi koji je površno poznavao.

Pitam ga za Siriju i za navodni napad hemijskim oružjem. U očima mu se pojavljuju suze a njegov blagi glas puca dok počinje govoriti: „Niko ne bi trebao biti prisiljen da prolazi kroz ono kroz šta smo mi prošli. Niko! Hemijsko oružje ne ubija samo trenutno. Takvo oružje nastavlja oduzimati živote tiho, dok prolaze sati, dani i sedmice. Ubija i godinama poslije. Niko ne bi trebao gledati ovu brutalnost. Dovoljno je što su je vidjele naše oči. Mi smo vidjeli dovoljno za cijeli svijet.“

Mohammed nije jedini. Gdje god odem pričaju o Siriji, i reakcija je uvijek ista: tuga i solidarnost, i nada da će jednog dana Sirijci pronaći mir. No, osim tog, stalno čujem istu frazu, a to je da se smjesta nešto mora poduzeti. Da se novi navodni napad hemijskim oružjem ne smije desiti.

To je u jednom pogledu isti jezik koji koriste zapadnjački političari. Osuda napada, i poklik da nešto treba učiniti.

Ali, kada te riječi dolaze iz usta nekoga ko je preživio isti užas, kada je taj preživjeli okružen slikama napada, onda one nisu isprazne.

Te riječi imaju značenje za Mohammeda i on želi da svijet spriječi da se desi još jedan napad. Nešto kasnije, na groblju, posmatram muškarca koji donosi vijenac na spomenik u memorijalnom centru. Ne mogu a da se ne zapitam da li ću za 25 godina gledati isti prizor u Siriji, ali ne zbog jednog napada hemijskim oružjem već zbog više njih? 

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO