Piše: Dunja Mazzocco Drvar
Nikada nije palo toliko snijega, šteta od tuče nikad nije bila ovolika, nikad nije bilo toliko pijavica, rijeke nikad nisu bile toliko visoke, more nikad nije poplavljivalo rive…
Ovakve se rečenice sve češće čuju, a rasprave uz čašicu ili po tramvajima najčešće se nastave, pa preko „Kriza nikad nije bila veća“, završe univerzalnom „Nikad nam nije bilo gore!“.
Perspektiva stručnjaka za prirodoslovlje koji pomoću fizikalnih zakona i statistike pokušava objasniti što nam se to događa je, srećom, malo drugačija od tramvajske, a sjećanje malo dulje od onog prosječnog građana zaokupljenog teškom svakodnevicom.
Prilično se dobro zna što se događalo s klimom na Zemlji tijekom posljednjih tisuća, čak i milijuna godina, a još je bolje poznato što se događa u posljednjih 150 godina otkad postoje sve modernija mjerenja i motrenja vremenskih prilika. I vrapci na granama već znaju (iako su to vjerojatno znali i prije nas, no to je može biti tema nekog od sljedećih tekstova) da se klima mijenja i da je u tijeku takozvano globalno zatopljenje.
Jednostavno rečeno, srednja temperatura zraka na cijeloj Zemlji raste, a taj se porast u posljednjih 25 godina značajno ubrzao. Međutim, priroda ima svoje zakonitosti, pa različiti dijelovi Zemlje doživljavaju različite promjene, mijenjaju se i oborinski režimi i vjetrovi, morske struje i ostali elementi vremena. Isto tako, nije nužno da je baš svaka godina toplija od prethodne. Iako nam se možda čini da jest tako.
Desetljeće rekorda
Ako promatramo samo apsolutne maksimalne temperature, popularne rekorde, možemo primijetiti da ih je mnogo srušeno prošle godine, a većina u ovome stoljeću.
No, najveća službeno izmjerena temperatura u Hrvatskoj datira iz sad već davne 1981. godine. Toga je dana u Pločama živa u termometru dosegla osmu malenu crticu iznad one kraj koje piše broj 42, dakle 42,8 stupnjeva gospodina Celzija.
Uz rekorde za najveće hrvatske gradove Zagreb i Split (Karlovac, Ogulin, Osijek i Varaždin) još uvijek piše još davniji 5. srpnja 1950., pa ne biste bili u krivu kad bi taj dan smatrali najtoplijim danom na ovim prostorima. No, većina nas se tada još nije ni rodila, a osim toga, po jednom jedinom vrlo vrućem danu ne možemo suditi o toplini nekog razdoblja.
Poznato je da ljudski organizam teško podnosi temperature zraka koje su više od normalne temperature tijela. Broj takvih slučajeva značajno se povećao u ovome stoljeću i to osobito u kolovozu.
Od 1953. do 1991. godine, u Zagrebu u kolovozu uopće nije bilo dana s najvišom temperaturom višom od 36°C, pojavili su se 1992. i 1993., pa 2000. i 2003., a u posljednje dvije godine bilo ih je četiri odnosno čak šest.
Tu već stižemo do nizova. Nizove vrućih ili vrlo vrućih dana, takozvane toplinske valove, još teže podnosimo. Podaci pokazuju da se njihova učestalost povećava još brže od pojave pojedinačnih iznimno toplih dana.
Gledajući po desetljećima, u srpnju su se sedamdesetih godina prošlog stoljeća godišnje pojavljivala u prosjeku tri vruća dana, ona s temperaturom višom od 30 stupnjeva. U osamdesetima pet, devedesetima sedam, u dvijetisućitima 11, a u ovom desetljeću (2011. i 2012.) već 14. Skoro pola mjeseca.
Postoji nešto još gore od vrućega dana, čak i od niza vrućih dana, a to je vrući dan kojemu je prethodila topla noć. I onda, pogađate, niz takvih. Takve su situacije znatno češće na moru, nego na kopnu.
Ako promatramo pojedinačne godine, apsolutni rekord drži 1950. godina. Toga je ljeta u Splitu bilo 88 toplih noći, 26 u lipnju i čitavi srpanj i kolovoz. Neprikosnovenoj devetstopedesetoj za petama je 2003. kada je se teško spavalo ukupno 87 ljetnih noći.
Analiza po dekadama pokazuje da i broj toplih noći raste, i to najbrže u lipnju u kojem je u osamdesetima prosječno četvrtina mjeseca imala tople noći, a u dvijetisućitima već polovica.
Osamdesete su bile godine…
Utvrdili smo dakle da su noći u osamdesetima bile „podnošljivije“, pa je spavanje po terasama i vrtovima doista doprinosilo da se osjećamo bolje.
No bilo je itekako „paklenih“ dana, a nismo se vozili u klimatiziranim automobilima, nego smo gurali ruke (i njuške) kroz širom otvorene prozore jurećih stojadina, golfova ili žaba. U kabinama je i tada bilo preko 50°C, samo što to nismo mjerili sofisticiranim digitalnim termometrima ugrađenim tko zna gdje u bezdanu automobila. Toga su bili bolno svjesni samo oni koji su improvizirani (živin, dakako) termometar zalijepili na vozačku ploču.
I nismo brinuli za boje i oblike skupocjenih frizura, nego smo nosili šešire i marame svih materijala i dezena, a poseban su hit bile reklamne šilterice koje su se tada neviđeno razmnožile.
Svaka je Dalmatinka imala ventulu (lepezu) u torbici, čipkastu, plastičnu, krpenu, bilo kakvu… I svaka je djevojčica znala za čas izraditi lepezu od papira neovisno o njegovoj debljini i veličini.
Pogotovo u najtoplijim krajevima, velika većina ljudi radila je od 6 do 14, da bi tada ručali i najtopliji dio dana proveli spavajući popodnevni san uz propuh otvorenih balkonskih prozora i vrata, a ne pokušavajući dovršiti posao pod “nafrljenim” klima uređajem prije nego što se zapute bespućima isijavajućeg asfalta da nađu utočište u jednako klimatiziranom, ali i zamračenom stanu.
Ovi drugi, ljudi 21.stoljeća, naravno, uopće ne ručaju jer im s prvim vrućim danom hrana prisjedne, pa ne jedu do prve jesenske kiše. Nije ni čudo kad nam se i prehrana promijenila tijekom nekoliko posljednjih desetljeća.
U potrazi za novim klimatskim izrekama
Onaj narod koji je preživljavao dan na tanjuru riblje juhe i lešo blitve govorio je spajajući svoja katolička vjerovanja s opažanjima vremena: „Velika Gospa, mala zima“. I klimatološki podaci su potvrđivali da je sredinom kolovoza najčešće završavalo „pravo“ ljeto.
U posljednje vrijeme (u klimatološkim mjerilima, dakako) stječemo očito nova iskustva, pa ćemo morati skovati i nove klimatske poslovice. Ili posegnuti za nekom još starijom (koja uz malo mašte itekako ima veze s vremenom).
Recimo: „O tempora, o mores!“. Rasklimali smo klimu, mijenjajmo običaje!
Izvor: Al Jazeera