Piše: Jelena Kalinić
Znanost je, kao što svi znamo, testiran, provjerljiv i organiziran skup znanja. Ko god duboko i iskreno vjeruje u znanost morao se bar jednom u životu upitati zašto su ljudi skloni vjerovati opskurnim i znanstveno neutemeljenim mišljenjima, te emotivnoj retorici više nego činjenicama i znanstvenim radovima.
Naravno da svako ima pravo na svoje mišljenje i ljepota ovog našeg svijeta se sastoji upravo u tom diverzitetu. Svijet u kojem postoji samo jedno nametnuto i neupitno mišljenje je svijet bez ideja, sterilan svijet koji se odrekao prava da ide naprijed.
Akademska javnost
Također, vrlo je jasno da ni znanstvene dogme nisu okamenjeno slovo. One se mijenjanju i ruše ako ima argumenata za to. Nipošto ako samo postoji potreba da se sruše. Ove paradigme se smjenjuju, zajedno sa evolucijom svijesti. Takve smjene mišljenja u znanosti možemo lako pratiti na primjerima modela atoma ili Centralne dogme genetike, te smo jednom takvom prevratu u biologiji svjedočili nedavno – kada su Gurdon i Yamanaka primili Nobelovu nagradu za otkriće nuklearnog reprogramiranja.
Oni su otkrili kako se odrasle, diferencirane stanice mogu reprogramirati tako da daju matične stanice (induced pluripotent cells – iPS), dok se prije smatralo da je to nemoguće.
Ovo otkriće je zanimljivo iz još jednog razloga – čini se kako će se akademska javnost podijeliti na one koji podržavaju razvoj tehnike nuklearnog reprogramiranja stanica u cilju dobijanja zdravih i upotrebljivih matičnih ćelija i na one koji će podržavati Shoukhrata Mitalipova koji je humane embrionalne stanice dobio kloniranjem, kao što je to bilo sa ovcom Dolly – ako se pokaže da njegov rad nije lažiran, jer su se pojavile određene sumnje u validnost podataka.
Sasvim nedavno naučnici su objavili kako su uzgojili prvi funkcionalan ljudski organ (jetra) iz induciranih matičnih ćelija i gotovo slučajno je otkriveno da presađivanje koštane srži (koja je, da napomenemo, izvor matičnih ćelija) može izazvati potpuno povlačenje HIV virusa kod dugogodišnjih pacijenata.
Bilo kako bilo, znanost se razvija, ona teče, argumentuje, istražuje i čudi se, dok svijest javnosti jedva da uspijeva dosegnuti podnožja ovog Olimpa.
Za razumijevanje znanosti i onoga što se događa u ovoj zajednici potrebno je mnogo energije. Potrebno je mnogo čitanja objavljenih radova, knjiga i mnogo predznanja. Potrebno je uložiti mnogo vremena. I, zaista, bavljenje znanošću i interpretacijom znanstvenih rezultata je mukotrpno i iscrpljujuće. Bilo da je neko aktivni sudionik ili pasivni posmatrač koji želi znati više i razumjeti, da parafraziramo Marqueza, kakva se to čuda događaju s one strane rijeke dok mi ovdje sjedimo kao magarci.
To sjedenje na onoj obali rijeke, na kojoj se ne događaju čudesa, obično stvara ljude sklone vjerovanju u po psihu opasne teorije zavjere, paranormalne pojave i stvara ljude sklone paranoji, ljude koji, u isto vrijeme, osjećaju strah od znanosti i tumače znanstvena otkrića kroz sočiva špekulacija. Nimalo kritičke i apsolutno jednostrane retorike na račun GMO, istraživanja svemira, nekih medicinskih istraživanja i sl, te pseudoznanstvena istraživanja paranormalnih pojava i svega onoga što ima aromu već zaboravljene serije X-Files javnost dočeka sa većim oduševljenjem i pljeskom nego argumentovane tekstove, radove, grafikone i statistiku. Javnost je željna špekulacija, a ne činjenica.
Greške u spoznaji
Zašto se ljudi predaju iracionalnim i paranormalnim razmišljanjima? Kako to objašnjava Michael Shermer, ljudi traže poznate sheme i traže značenje u besmislenom haosu informacija koje nisu u stanju procesuirati. Ljudi zaključuju da postoje sheme, koje u realnosti ne postoje ili nisu u stanju prepoznati realnu shemu, koju ćemo nazvati „istina“. Sve su to greške u spoznaji, rezultati nedovoljne informiranosti ili težnje da se ide „linijom manjeg otpora“, koje rezultiraju stvaranjem zastrašujućih predodžbi o svijetu koji nas okružuje.
Sve što ljude plaši u znanosti i što stvara neke oblike paranoje ima jedan blaži negativan efekat na pojedinca, ali stravičan za zajednicu, koja zbog manipulativnog širenja poluinformacija strada od kolektivnog osjećaja nesigurnosti i straha. A kada imate pojedinca ili čak zajednicu koji su nasmrt uplašeni možete biti prilično sigurni da ćete takve ljude moći voditi na kratkom povodcu.
Međutim, treba imati na umu i druge razloge nepovjerenja javnosti prema znanosti. Ista ta znanost je dovela do bombardovanja Japana i napalma u Vijetnamu. Upravo je Vijetnamski rat nekako označio prekretnicu u oduševljenju javnosti znanstvenim dostignućima i svijet, gladan duhovnosti i sit suhoparnog racionalizma, okrenuo se new-age pseudospiritualnim pokretima, gotovo odbacivši razum kao temelj nama dostupne spoznaje. Svijet, željan mira, osudio je učešće znanosti u stravičnim razaranjima i izgubio je vjeru u nju. Međutim, bilo je puno lakše okrenuti se špekulacijama i pseudoznanosti, nego aktivno učestvovati u stvaranju etičkih kodeksa koji bi uokvirili znanstvena israživanja i stvorili atmosferu povjerenja u znanost, tj. onemogućili njenu zloupotrebu.
Nismo jednom vidjeli čemu vodi stvaranje mitova. A mitovi i mitologije nisu ništa drugo nego pokušaj objašnjenja svijeta oko sebe na osnovu nedovoljno dokaza. Stvaranja mitova, bez obzira na to radi li se o mitovima o porijeklu jednog naroda i njegovoj ulozi na ovom svijetu ili o mitu da je znanost potpisala pakt sa nekakvim Novim svjetskim poretkom kroz razvoj biotehnologije, nuklearne fizike, CERN-a i lijekova jeste čin moći i spada u diskurs moći. To je čin moći kojem je cilj stvoriti nemoć i pometnju.
Nevidljivi okovi
Stvaranje mitova o znanosti i stvaranje straha od znanosti jeste temelj za stvaranje besperspektivnog društva. Strah od znanosti nije ništa drugo do strah od napretka i promjene. Neki mediji i političari više nego često koriste ovaj iskonski strah da bi mogli manipulisati narodom ili, prosto, da bi stekli publicitet.
Zato treba uvijek imati na umu da su drevni narodi, kako nisu imali znanstvenu spoznaju o uzrocima bolesti, epidemije kuge objašnjavali mitološki i magijski, paranormalno. Sve dok znanost nije otkrila uzročnika.
Nauka je, da još jednom parafraziramo Marqueza, pobijedila daljine, dok moderni nasljednici magijsko-paranormalnih kružoka šire mitove da je, zahvaljujući znanosti, ljudski rod dotakao dno egzistencije i tjeraju nas da se bojimo i svoje sjene i trenutka kada vodimo dijete ljekaru. I tom manipulacijom stvaraju nevidljive okove, a svijet vraćaju u kameno doba.
Izvor: Al Jazeera