Piše: Nudžejma Softić
Ne dešavaju nam se u često oni dani za pamćenje cijelog života. Osjećala sam da će četvrtak biti jedan od njih. Prethodnih dana smo na Al Jazeeri Balkans pisali o maloj Belmini iz Gračanice, o tome kako njen život počinje s borbom – za život i sa političarima. Kao da njenim i mnogim drugim roditeljima svih beba koje su se u BiH rodile do februara ove godine nije dovoljna sva briga koja se rađa zajedno s dolaskom jednog malog bića, pa još moraju brinuti o tome šta će biti, ne daj Bože, ako im se dijete razboli – a pritom se ne mogne liječiti. Zbog političara.
Putem Facebooka se proširio poziv svim građanima da izađu pred Parlamentarnu skupštinu BiH na mirne proteste i da pokušaju uraditi koliko je do njih. Broj članova u grupama naglo je rastao, ljudi su razgovarali o tome, ali u srijedu pred Parlamentom, ipak, nije bilo mnogo raje. No, oni su ostali dosljednji, pa su tu noć prenoćili na betonu ispred institucija države BiH. Za poštovanje i jedno veliko – svaka čast!
Hrana za demonstrante
Kada sam vidjela njihove fotografije u vrećama za spavanje ujutro u četvrtak, istog sam se momenta spremila i uputila se na Trg BiH. Tamo me dočekalo stotinjak ljudi. Neki su tu prespavali, neki su došli u ranim jutarnjim satima. Zajedno s njima bilo je mnogo novinara – snimali, ispitivali, uzimali izjave, izvještavali.
Pisali su se novi transparenti, stavljale bijele trake s natpisom „JMBG“ (s porukom: Jer me se tiče), dijelile razglednice sa slikom male Belmine, na kojima su se pisali matični brojevi demonstranata i koje su se slale parlamentarcima, uzvikivale razne poruke onima u zgradi ispred koje se dogodilo okupljanje. Osim kolega s posla, kada sam došla nisam srela nikog poznatog. Nakog nekog vremena prilazi mi Feđa Štukan, sarajevski glumac, kojeg sam dotada poznavala samo s Facebooka i njegovih aktivnosti, a koji me je, usput rečeno, mnogo puta iznervirao nekim svojim stavovima i koji mi nije bio omiljeni lik. Pozdravljamo se, pitam kako je. Drži svoju djevojčicu u rukama. Kaže nije baš najbolje, umoran je, prenoćio je tu na betonu, nije oka sklopio, ali biće dobro.
Demonstranti prave nove transparente, složno pozivaju preko Facebooka i Twittera transparentom s natpisom „#JMBG“ da im se priduži, idu od kafića do kafića i pozivaju ih, šire informacije o tome šta se dešava pred Parlamentom. Otprilike do podne, primjećujem, jedina sam pokrivena među demonstrantima. Oko mene dečki i djevojke s tetovažama, kosom boje pink i neobičnim frizurama. Vrlo brzo počeli su pristizati novi ljudi, novi građani i građanke Sarajeva, a zatim i oni iz drugih dijelova BiH. Svakojaki. Na Twitteru se savjetuju oni koji ostale savjetuju da ponesu termoske s toplom kafom za one koji su noćili tu. I oni ih, zaista, donose.
Nakon nekog vremena prilazi dečko s desetak kesa u rukama iz tržnog centra preko puta. U njima sokovi, voda, čokolade, slani štapići, hrana. Samo ih spušta tu, da se posluži ko želi. Ide sljedeći i nosi nekoliko paketa vode i čistih čaša. Fotografišem sve to, tvitam, postavljam na Facebook, šaljem u redakciju. Ljudi je sve više.
U hodu dobijamo informacije da je glasnogovornica Parlamenta dan ranije dala netačnu informaciju o tome da je donesen privremeni zakon koji na snagu stupa odmah, te da je za provedbu procedure potrebno najmanje mjesec dana. Belminina mama je tog jutra išla u Općinu Gračanica. Rečeno joj je da oni nemaju nikakvu informaciju i da njena beba ne može dobiti matični broj i otići na liječenje. Tog momenta demonstracije poprimaju novu dimenziju. Nezadovoljstvo prisutnih raste i u hodu se dogovara da se blokiraju svi izlazi iz Parlamenta.
Briga o čistoći
Donesena je odluka da nikom nema izaći iz Parlamenta i da mala Belma u borbi za život i s političarima neće ostavit sama. Bio je to trenutak kad su svi kojih se tiče, stajali oko institucija BiH, rame uz rame, ujedinjeni, s istim ciljem. Naspram su bili policajci i specijalci, koji su svojim stavom i ponašanjem prema demonstrantima uveliko doprinijeli tome da protesti prođu u miru. Savjetovali su samo da nikog demonstranti ne diraju i da njih niko ne smije dirati. I, zaista, tako je i bilo.
U kasnijim poslijepodnevnim satima, bez pauza za doručak i ručak koje su parlamentarci uredno obavili, pojavili su se dečki i djevojke s kiflama koje su dijelili svima koji su bili gladni. I pored toga, smisla za humor nije nedostajalo, tipično bosanski. Iz obruča oko navedenih institucija demonstranti su puštali samo novinare i policajce sa značkama. Kad bi vidjeli nekog da izlazi, a ne bi mogli procijeniti da li je jedan od navedenih ili, pak, neko od državnih službenika, glavna fora bila je pitati ga: „Who is you?“ Dok su jedni čuvali da neko ne prođe, drugi su hodali s vrećama za smeće i kupili otpatke, da Trg Bosne i Hercegovine, nakon razilaženja ostane čist.
Poslije radnog vremena do kasno u noć broj demonstranata se znatno povećao. Vozači s ulice su svo vrijeme trubili u znak podrške okupljenima. Sarajevske ćevabdžije poslale su ćevape demonstrantima i njihovim prijateljima specijalcima-policajcima. Budući da su stajali cijeli dan skupa, bez mogućnosti da sjednu, žalili su se da su počeli dobijati grčeve u nogama.
Kao mali znak pažnje, jedna od okupljenih djevojaka podijelila im je karanfile, koje su neki od njih zakačili za pištolje koji su im bili zakačeni na uniformama.
Negdje oko 22 sata morala sam ići kući. Izašla sam rano, a moja mama, koja je pretrpjela sve ratne strahote, ne prihvata baš najbolje sve moje boravke na raznim demonstracijama, čak i kad su mirne da mirnije ne mogu biti, poput ove. Preko Twittera i Facebooka sam pratila dešavanja i dalje.
Ponosna na Sarajevo
I baš sam pod utiskom. Mislim da su građani ove države prvi put shvatili pojam demokratija. Mislim da smo konačno shvatili da imamo pravo tražiti svoje pravo. I imamo pravo i obavezu zalagati se za tuđe pravo, posebno kad su u pitanju male bebe i druge nejake osobe, koje se za njega ne mogu izboriti same. Prvi put smo ujedinjeni stajali, solidarisali se satima, mislili jedni na druge, družili se i, konačno, dočekali da makar mala Belmina dobije „taj JMBG“ i da ode na liječenje. Građani Sarajeva isto bi uradili, sigurna sam, za bilo koju bebu, ma kako se ona zvala.
I ne samo građani Sarajeva. Oni su to pokrenuli, ali val su nastavili prijatelji iz drugih gradova BiH. Posebno je odjeknula podrška iz Banje Luke, a u prilog tome govore sarajevski transparenti koji su jutros osvanuli na mnogim sajtovima: „Hvala BL, svi za JMBG!“ i „We love RS“.
Što se mene tiče, svi demonstranti iz Banje Luke za #JMBG od mene imaju kafu kada dođu u Sarajevo. I, Bože, daj da bankrotiram, kako mi rekoše na Twitteru (@Nudzys).
Napisala sam kad sam došla kući da sam ponosna na svoje Sarajevo, na sve dobre ljude koji su izašli iz kuća i poslova za JMBG. Utom je počela stizati podrška iz cijele regije regije. Pisali su mi iz Zagreba, Zadra, Šapca, Dubrovnika, Beograda, u kojem su protesti zakazani za nedjelju. I posebna podrška iz Innsbrucka.
Na kraju, molimo se, svako onome kome želi, da mala Belmina ozdravi, da druge bebe dobiju JMBG i da ubuduće ne budu potrebni ovakvi povodi, nedavno male Tijane i sada male Belmine, da budemo ujedinjeni naspram i protiv onih koji nas svojom smišljenom retorikom čine razjedinjenima.
Izvor: Al Jazeera