Famagusta – grad duhova

Famagusta je 60-ih i 70-ih bio grad koji nikad nije spavao (Al Jazeera)

Piše: Marko Subotić

FAMAGUSTA – Tišina je ono što me smiruje. Tišina je ono što me plaši. Kažu da sam rođen u tišini. Plaši me da ću tako i otići. Možda mi je zbog toga ponekad toliko potrebna, a možda je zato nekad prezirem. Do sada sam samo ta dva osećanja gajio prema njoj, a nedavno sam prvi put upoznao i treće – strahopoštovanje.

Stajao sam – nem, nisam smeo da izustim ni rec. Uplašio sam se tišine koju sam slušao u jednom gradiću na severu Kipra.

Famagusta je nekada bio grad nad gradovima. Sakriven u pesku (što mu ime znači u prevodu), ali dovoljno vidljiv za poslovnu, kulturnu i svaku drugu elitu 60-ih i 70-ih godina 20. veka. 

To je bio i New York i Pariz i Rim i Berlin i svaki drugi sada moderni grad. Bio je to grad koji nikada nije spavao. Imao je sve – plaže, zabavu, kulturu, sport, arhitekturu, zlato. I preko noći je sve to izgubio i usnuo već 40-godišnji san i postao bukvalno skriven, ali iza ograde i bodljikave žice.

Turska invazija na Kipar 1974.godine podelila je to ostrvo. Grčki Kiprani su ostali na jugu, a turski na severu. I Famagusta je u tom ratu postala podeljena. 

Zbog simbola koji taj grad predstavlja za Grke i zbog bogatstva i poznatosti koju je imao, turska vojska odlučuje da žicom ogradi četvrt Varoshu i da uslovi njen povratak Grcima priznanjem severnog Kipra. Skoro 40 godina traju pregovori i isto toliko Varosha ostaje van dometa svima, osim turskim vojnicima koji su se stacionirali u dva hotela.

Tišina, biljke i gmizavci

Varosha je imala sve. Arhitekturu, istoriju, antičke grobove u kojima su ratnici sahranjivani sa svojim konjima, zlato, noćni život. Imala je sve, a sada samo stotine praznih kuća, zgrada, hotela….

Škole su ostale prazne. Crkve i groblja niko ne posećuje. U kafićima niko ne sedi. U bioskope i pozorišta niko ne odlazi. Na sve je pala prašina. I sve je neko vreme bilo onako kako su ostavili pređašnji vlasnici. Na fotografijama koje su napravili pojedini pripadnici misije Ujedinjenih nacija koji su ušli u tu četvrt duhova mogu se videti namešteni stolovi, ili flašice Coca-Cole kako i dalje stoje na stolu.

Preko ograde samo može da se vidi kako izgleda Varosha i da se zamisli kako su njenim ulicama šetali turisti. Kako su se na plažama odmarale veličine poput Sofije Loren, Brigitte Bardot, Elizabeth Taylor i svih onih koji su u to vreme značili. 

Sada samo tišina, biljke i gmizavci vladaju Varoshom. To je postao grad-primer kako bi svet izgledao bez ljudi. Kako objekti koje je čovek napravio ne mogu bez njega, ali i dalje stoje tu.

Tu su kranovi koji su 1974. podignuti kako bi gradili nove objekte, tu su ulice koje su nekada bile prekrivene asfaltom, a sada travom i mahovinom.

Famagusta i njena četvrt Varosha su nešto o čemu posetilac ne može da prestane da razmišlja. Famagusta je simbol podela. Primer ljudske gluposti koja je dozvolila da mesto sa rajskim plažama postane grad duhova. Ali mi to na Balkanu ipak najbolje znamo. 

Izvor: Al Jazeera