Piše: Božo Sušec
Nema dugo da sam bio voditelj promocije zgodne i dobrodošle knjige Biti trener, splitske šarmantne autorice Dajane Jašić, izdanja koje valja pročitati ako imate imalo interesa za to područje stvaralaštva.
Uz autoricu i moju malenkost o knjizi i tom poslu govorile su tri hodajuće legende – tri superuspješna trenera, tri potpuno tazličita lika oprečnih svjetonazora i karaktera, tri maestra iz Kuće slavnih. Autorica ih je i posebno označila: Ratko Rudić – pobjednik, Mirko Novosel – menadžer, Ćiro Blažević – genije.
Pretjerivanje? Možda, a možda i nije.
U auli zagrebačkog Kineziološkog fakulteta okupilo se stotinjak studenata, predavača i profesora tog faksa, nekoliko trenera i desetak-petnaestak novinara.
Poslije dvadesetak minuta knjiga i autorica potisnuti su u drugi plan. U sjeni su ostali Rudić i Novosel, a dvorana je bila prenapučena neodoljivim šarmom i kozerskim bogatstvom kosmopolitskog Bosanca, “trenera svih trenera” (za njega definitivno vrijedi ona “da je davno otišao iz Bosne, ali Bosna nikada nije otišla iz njega”).
A 78 mu je godina tek.
Čvrstog sam uvjerenja da knjigu nije ni vidio do časa kad je o njoj počeo bajati i kititi je paunovim perjem. Doduše, ulaz mu je bio tipično “Ćiroki”:
“Znaš, sine moj, ja ne mogu objektivno govoriti o ovom veličanstvenom djelu. Ja sam, naime, beznadno zaljubljen u ovu prekrasnu damu.”
Da je odbor za dodjelu Nobela za književnost slušao tih pet minuta oda, ne bi bilo dvojbi o ovogodišnjem dobitniku najprestižnije svjetske literarne nagrade.
Druženje, svađanje, mirenje…
Taj sijač pozitivne energije divan je i kad pripovijeda i propovijeda simpatične i bezopasne laži.
Čovjek je sa stotinu lica, rekao bih sa 93 dobra. Mogu to reći, jer družimo se, svađamo i mirimo više od 30 godina, čak smo i loptu šutali u istom timu veterana.
Neću mu nikada zaboraviti 1981, godinu prije no što je iz ružnog pačeta od Dinama napravio nepobjedivog plavog labuda i osvojio naslov državnog prvaka nakon višedesetljetnog kulta gubitnika. On već veliki trener, ja tek tamo jedan od novinara TV Zagreb.
Mog je petogodišnjeg sina upoznao na nekom kratkom postnogometnom druženju i klinac mu je ispričao koliko voli Dinamo i obožava Velimira Zajeca. Moj Siniša je na skijanju te zime dobio dvostruki prijelom potkoljenice i među prvim ljudima koji su se pojavili u bolnici eto ti Ćire, punih ruku Dinamovih suvenira, zatim njegovih omiljenih čokolada i s originalnim potpisanim Zajecovim dresom u dječjem formatu. Prijelom je zarastao brže od svih predviđanja, a Ćiro je postao omiljeni lik obitelji Sušec.
U vrijeme kvalifikacija za Evropsko prvenstvo u Engleskoj 1996. hrvatski predsjednik Tuđman u najboljoj je namjeri htio stvoriti nadtrenera i ujediniti sve vrline Tomislava Ivića “šjor Ivana” i “dobrog i poštenog” Ćire.
Kako su ta dva nespojiva karaktera uz sve genijalnosti bili i izrazito sujetni individualci, rodio se kratkoročan monstruozan brak na rubu stalnog incidenta (Ćiro će i dan danas reći da sam ih ja svađao, a ja ću tvrditi da sam nekoliko puta spriječio fizičke obračune).
Kako bilo da bilo, Ćiro je zbog nekih ranijih nepodopština iz Francuske bio suspendiran uoči utakmice s Italijom i u Palermu je susret vodio Ivić.
Šjor Ivan “se prilagodio”, postavio svoju igru s 5 do 6 stopera. Iz 2 kontre smo zabili golove i došli do velike 2:1 pobjede. Komentirao sam utakmicu i, naravno, zasluge pripisao Iviću. Nije pošteno ni završio prijenos, a u kabini se pojavio Ćiro.
“Sine, nije dobro. Tata (to je predsjednik Tuđman) se jako ljuti na tebe. Ne znam hoću li ti moći pomoći. Pa kako si mogao tako govoriti, znaš dobro da sam ja sve ovo pripremio.”
I to je Ćiro. Gotovo da nema našeg susreta da još malo ne prožvaćemo tu temu.
Dok je bio u svom drugom “progonstvu” u Švicarskoj dobrim je dijelom živio u hotelu Novapark, a ja sam u tom hotelu redovito odsjedao, dolazeći na čuveni ciriški atletski miting “Weltklasse”.
Šef recepcije Novaparka bio je stvarno jedan dobar čovjek, jedan Cico (nevjerojatno i on iz Bosne), koji je obožavao Ćiru. Ćiro se vratio u svoje domovinske pustolovine i poslije nekoliko godina zamoli mene Cico da ponesem Ćiri čokoladne bombone ” koje on najviše voli i kakvih nema nigdje do u nekoj švicarskoj čokoladarnici”.
Donio ja to u Zagreb, našao Ćiru prije neke utakmice na ulazu stadion i dam mu taj dar.
“Sine, da si mi donio, da mi je Cico poslao milijun švicarskih franaka ne bi me tako obradovao. Ljubim tebe i Cicu, znaš, neću ih nikada pojesti, stavit ću ih vitrinu među najdraže uspomene.”
Deset minuta kasnije vozim se liftom do komentatorskog mjesta, kad u liftu mlada gospodična sa švicarskom bombonjerom u rukama.
Pitam je: “Gospođice, oprostite, odakle vam ovi rijetki divni švicarski bomboni?” Ona će dično: “Nema vam to za kupiti. To je meni moj Ćiro specijalno za mene iz Švicarske donio.” Na izlasku sam nekako iz bombonjere uspio izvući Cicinu posjetnicu sa posvetom Ćiri.
I to je Ćiro. Opet je nekome napravio veselje. I Cici i gospođici i meni.
Uvjeravanje Pjanića
Da vam pričam kako je u tunelu zeničkog stadiona uvjeravao Pjanića da je trenirao desetke velemajstora pucača, ali da nitko nema šut poput Miralema i kako je sanjao da će baš Pjanić zabiti gol Portugalu i da puca svaku loptu makar i sa 40 metara…
Da vam pričam kako je disciplinirao Šukera i Štimca izbacivanjem Cvitanovića iz reprezentacije…
Kako je postao heroj Kosova, kako je bio božanstvo u Kini, kako on nije starac, već mudrac…
Sve je to Ćiro.
A evo i podsjećanja što je sve činio.
Trenirao je Rijeku (1980), Dinamo (1982), Grasshoppers (1984), PAOK Solun (1985), Prištinu (1986), drugi put Dinamo (1986-1988), Nantes (1988-1990), treći put Dinamo-Croatia (1993), bio izbornik Hrvatske (1994-2000), izbornik Irana (2001-2002), zatim trenirao Osijek, pa četvrti put Dinamo, Muru, Varteks, Hajduk, Xamax (Švicarska), Zagreb, pa otišao u Kinu, pa opet u Zagreb…
Za kraj Ćirina svježa misao: “Da mi je današnja pamet, 98. bih bio prvak svijeta!”
Tko zna gdje će sa osamdeset…
Izvor: Al Jazeera