Tunis iznad svega

 

Piše: Vladimir Bobetić

TUNIS – Bio je 17. decembar 2010. godine. Tog jutra ni Faida Hamdi, lokalna opštinska inspektorka u Sidi Buzeidu ni Muhamed Buzizi, lokalni prodavac voća i povrća, nisu ni slutili da će ono što će uraditi nekoliko časova kasnije pokrenuti revolucionarni talas širom arapskog sveta.

Hamdijeva je ćerka policajca. Imala je, kako to kolege kažu, besprekoran radni dosije i čvrst karakter. Posao joj je bio da vrši inspekciju zgrada, da istraži pritužbe na buku i da pregledava dozvole uličnih prodavaca, poput Buzizijeve.

Sa druge strane, Buzizi je bio momak iz siromašne porodice sa osam članova. Jedini stalni izvor prihoda bilo je voće i povrće koje je prodavao na kolicama ispred džamije u centru Sidi Buzeida.

Tog 17. decembra Hamdijeva je od Buzizija tražila dozvolu za prodaju na trgu. Nije je imao. Ponudio joj je mito od 10 dinara. To mito nije bilo nešto novo ili neuobičajeno. Davali su ga svi, primali su ga svi, ali ne i Faida Hamdi. Rešila je da Muhamedu konfiskuje kolica i ova priča bi se ovde verovatno i završila da ga pri tome nije pljunula i ošamarila.

A to je već udar na čast, ono što je u Tunisu nedopustivo. Čast – reč koju sam za dve sedmice u Tunisu čuo više stotina puta. Ponižen u nadi da će dobiti izvinjenje i makar spasiti čast, kad već nije mogao kolica i robu, Muhamed Buzizi otišao je pred zgradu provincijskih vlasti.

Nisu hteli da ga prime. U 11 časova i 30 minuta polio se benzinom i zapalio.

Od tog trenutka počinje istorija, počinju događaji koji će arapski svet pomeriti iz temelja, vihor koji će sa istorijske scene pomesti one za koje se mislilo da ih može pomesti samo priroda.

„Nekada smo živeli u zemlji u kojoj su se jednog policajca plašile hiljade ljudi. Danas to više nije tako. Retko ovde dolaze i više nas ne maltretiraju, ali vidite kako grad izgleda. Sve je ostalo isto. Odnos države je ostao isti. Sve se ulaže u primorske gradove, a mi u unutrašnjosti ne dobijamo ništa. Tamo grade hotele, bolnice, škole, fakultete, kod nas ništa”, tvrdi Nasri.

U tom čudnom životnom obrtu Faida Hamdi postala je zlikovac, personifikacija jednog diktatorskog režima.  Muhamed Buzizi, siromašni prodavac, postao je heroj i simbol promena.

Tri godine posle

U Sidi Buzeidu sam upoznao Nasrija. Prijatelj je Muhameda Buzizija. Kao i on, prodaje voće i povrće na istom trgu. Priča mi da su nakon Muhamedovog samospaljivanja protesti pred zgradom provincijskih vlasti krenuli spontano, te da tog prvog dana nisu bili ni toliko masovni. U kasnim popodnevnim časovima su čak i prekinuti.

Tek sutradan, kada je snimak samospaljivanja Muhameda Buzizija postavljen na YouTube i kada je Al Jazeera Arabic objavila priču, ljudi su masovno krenuli na ulice.

Kaže mi da se u tri godine u Tunisu nije mnogo šta promenilo.

„Nekada smo živeli u zemlji u kojoj su se jednog policajca plašile hiljade ljudi. Danas to više nije tako. Retko ovde dolaze i više nas ne maltretiraju, ali vidite kako grad izgleda. Sve je ostalo isto. Odnos države je ostao isti. Sve se ulaže u primorske gradove, a mi u unutrašnjosti ne dobijamo ništa. Tamo grade hotele, bolnice, škole, fakultete, kod nas ništa”, tvrdi Nasri.

I Nasri je tu u pravu. Turizam čini 7% bruto društvenog proizvoda Tunisa, pa je bilo za očekivati da će nove vlasti nastaviti ulaganje u priobalne gradove.

Ipak, Tunis nisu samo Hamet, Sus ili Munastir, već je i Tedamon – najveće prigradsko naselje glavnog grada, u kome se 400.000 ljudi tiska u malim, prljavim ulicama.

Ono što prvo primetite u Tedamonu, pre prljavštine i sveopšteg siromaštva, jeste neverovatan broj mladih muškaraca, ne starijih od 30 godina. Većina njih sedi pred improvizovanim kafedžinicama. Jedna kafa za ceo dan i nekoliko cigareta koje se dele sa prijateljima.

Kakav god prvi utisak o Tedamonu bio, među tim momcima ima i onih sa fakultetskim diplomama. Pričaju mi da je nemoguće naći posao, da većina njih, ako uopšte radi, radi poslove za koje se nisu školovali.

Posledica ekonomske krize je i podatak da je Tunis od vremena posle revolucije do danas napustilio 30.000 ljudi, mahom mladića između 18 i 30 godina. Dakle, radno sposobni.

Najčešće odlaze za Evropu, na brodovima koji samo imenom podsećaju na brodove. Veliki je broj njih koji nikada ne stignu do Evrope, tj. do najbliže Italije.

Oni koji su učestvovali u revoluciji ponosno ističu da je tokom nepunih mesec dana revolucije, kamenovan samo ulaz u zgradu partije svrgnutog predsednika Zine al-Abidine Ben Alija. Ništa nisu spalili, ništa srušili ili uništili.

Oni koji stignu neretko prekidaju odnose sa porodicom. Njih tuniske vlasti vode kao nestale, a posle tri godine proglašavaju ih mrtvima.

Majke i bake sa kojima sam razgovarao toga se najviše i plaše. Veruju da su njihovi najmiliji živi. Kamera je dovoljan razlog da se njih tridesetak okupi sa slikama sinova, unuka, nećaka… Nadaju se da će videti te snimke, da će ih bar tako privoleti da se jave i makar potvrde da su živi.

Okončati prelazni period

Mladi koji su izveli revoluciju u Tunisu sa pravom su nezadovoljni, priča mi profesor Salahuddin Al-Jourshi, ali tvrdi da nade za Tunis, bez sumnje, ima. 
„Revolucija je uspela u jednom segmentu – slobodi izražavanja. Ostali ciljevi su upitni. Ciljevi su bili sloboda, čast i društvena pravda. Zapravo, čast je bila biti pokretač revolucije. Mladi danas osećaju da su vratili slobodu, ali se čast ogleda u ekonomskoj snazi koju građanin ima.

Vlade nisu uspele da poprave ekonomsku situaciju u zemlji i pitanje nezaposlenosti, koje je osnovna stvar u celoj priči. Nije premošćen rascep između gradova na obali i gradova u unutrašnjosti, koji su i sada marginalizovani i kojima su potrebni razvojni projekti. Čast je važna, ali iza nje moraju da stoje sloboda, ali i društveno i ekonomsko pravo građanina. Tunis mora izaći iz tunela u kome se nalazi, a ključ izlaska je u rukama političara.

Shvatili su da to nije pitanje borbe za vlast, već kako je odgovornost da se završi prelazni period, koji predugo traje. To će otvoriti prostor za izgradnju novog demokratskog sistema. Tunižani gube nadu  u revoluciju. Ta nada se mora vratiti, jer je ona cement koji povezuje Tunižane. Rešenje je moguće“, kaže profesor Jourshi.

Tuniska revolucija nazvana je „Revolucijom jasmina“, po nežnom cvetu koji raste u Tunisu. Posle iskustva sa revolucijom u Egiptu i onoga što sam video na ulicama Kaira tokom i posle revolucije, tuniska revolucija bila je najmanje nasilna.

Oni koji su učestvovali u revoluciji ponosno ističu kako je tokom nepunih mesec dana revolucije kamenovan samo ulaz u zgradu partije svrgnutog predsednika Zine al-Abidine Ben Alija. Ništa nisu spalili, ništa srušili ili uništili.

Razlog tome je, bez sumnje, ono što su mi govorili svi Tunižani sa kojima sam razgovarao: “Ben Ali je morao da ode, jer je bio diktator, ali on više nije bitan. Mi smo Tunižani ispred svega, Tunis je iznad svega.”

Izvor: Al Jazeera