Piše: Idro Seferi
Sa kosovskim pasošem ne možeš nigde. Ako imate kosovski pasoš i neki drugi, uvek je bolje pokazati neki drugi.
Kosovo je sada uvelo vize za neke druge zemlje, uglavnom zemlje trećeg sveta i uglavnom one koje nisu priznale Kosovo, mada među njima ima i onih zemalja čiji građani retko putuju na Kosovo. Naprimer Egipat, koji je priznao Kosovo.
Međutim, kako najavljuju kosovske vlasti, sasvim drugom odlukom uskoro bi se na toj listi zemalja mogla naći i Bosna i Hercegovina. Predviđeno je da svi Bosanci, bilo koje vere i nacije, u Albaniji vade vizu za Kosovo. Ne znam kako to izgleda, ali mogu zamisliti – viza sa šest zvezdica će se čekati ili naručiti poštom.
Večite prepreke su lično iskustvo
Ova priča o vizama, granicama, azilantima i ljudima koji žele da idu negde gde ne mogu nekako mi se uvek pojavi kad počne atmosfera praznika pred Novu godinu. Tada bi se naši rođaci vratili iz Nemačke u Peć, preko Mađarske i Srbije. Dva sata posle dolaska oni bi pričali o papirima, zakonima, dokumentima, oduzetim poklonima ili stvarima i vremenu kada su Jugoslaviji, tadašnjoj, novoj, bile nametnute sankcije.
Tada telefona nije bilo i sećam se da je trebalo čekati autobus kod železničke stanice. Putevi su u ta teška vremena bili drugačiji. Čekalo se dok putnici ne stignu i nikad se nije znalo kada će ko stići.
Priče su počinjale vrlo slično: došao je policajac, rekao je to i to, mi smo imali više stvari i rekao je da se ne može preneti ništa osim stvari za ličnu upotrebu, pa sam mu dao 50 maraka. Onda su sviju ili samo neke tukli, a neko se spasio lepim rečima. Sve u svemu, neka, mi Balkanci smo iskusni da hodamo i trčimo po stazama sa preprekama.
Prošle godine moji roditelji su zahtevali nemačku vizu da bi otišli kod brata. Postoji agencija kojoj plaćate da skupi sve papire da slučajno nešto ne promašite, pa će vas vratiti. U principu, ovi iz stranih ambasada izgledaju mnogo žešći nego ovi naši ‘šalteraši’, kod kojih ti uvek fali jedan papir i ta čuvena formula.
Bilo je to negde 1999. godine. Užasna godina i užasno vreme. Međutim, moj brat Hazir ili Robi, kako ga zovemo, hteo je da nađe svoje rešenje, između ostalog. Bio je visok i trenirao košarku. Ulicama našeg grada često je patrolirala policija. Tada se, naravno, nismo oslanjali na policiju kao na zaštitnike građana.
Moj tata je njemu kupio kartu za Budimpeštu. Plan je bio da nekako stigne do Beča, pa možda tamo stric iz Nemačke nešto uradi. Mnogo naših rođaka bili su članovi Oslobodilačke vojske Kosova, ali mi smo živeli u gradu i moj stari nije mislio da je ratovati dobra ideja. Naročito ne za mladića koji je tek napunio 19 godina.
Tog jutra, nakon mnogo razmišljanja, krenuli smo ka železničkoj stanici, gde su mnogi mladi ljudi čekali autobus iz Peći za Budimpeštu i Beč. Trebalo je platiti puno para nekim ljudima da se granica pređe bez problema. Tada je na Kosovu bio rat. Bilo je jutro, još nigde svetla prirode, nije bilo svanulo i bilo je hladno. Odmah posle Nove godine.
Na Kosovu su se u to vreme dešavali masakri i ubistva i bilo je pametno ići odatle – ko je mogao i ko nije otišao da ratuje. Sećam se da sam tog jutra pogledao svog brata od glave do pete, da ga zapamtim kako izgleda, šta ima na sebi, kako mu stoji kosa, da mu dam kapu i da ga otpratim. Iskoristio sam priliku da ga zagrlim prvi, da bih mogao na kraju ponovo da ga zagrlim posljednji. Kao da mi više zagrljaja pruža veću nadu. Mislio sam, sve će mi nedostajati. On je otišao, a ja sam se peške vratio kući, plačući kao nikad u životu. Mislio sam da ga nikad više neću videti.
Telefonom smo saznali da je on negde stigao nakon nekoliko nedelja, sigurno peške i na kraju po kampovima. I to je bilo lepo. Brata ću videti prvi put nakon što sam ja mnogo stariji mladić, a on gospodin.
Vize za građane Kosova
Kosovo i dalje čeka liberalizaciju viza sa Evropskom unijom. Poslednja zemlja Balkana.
Prošle godine su moji roditelji zahtevali nemačku vizu da bi otišli kod brata. Sada više nije rat, niti smo mi toliko bedni ljudi. Ambasada je tražila garantno pismo iz Nemačke i mnogo papira. Postoji agencija kojoj plaćate da skupi sve papire, da slučajno nešto ne promašite, pa će vas vratiti.
U principu, ovi iz stranih ambasada izgledaju mnogo žešći nego ovi naši ‘šalteraši’, kod kojih ti uvek fali jedan papir i ta čuvena formula. Zakazivanje je online. I, naravno, opcije su tek za tri meseca.
Pišem Ambasadi i kažem kako to nije fer, zato što ljudi žele da idu kod svog sina i na neku svadbu i da bi trebalo da njihov slučaj pogledaju još jednom. Oni mi sole pamet kako bi, eto, to bilo kršenje ljudskih prava, jer nije fer prema drugima. Nije fer uopšte prema svima što moraju toliko da čekaju.
Bizarne stvari su se dogodile po ambasadama na Kosovu i ljudi su čekali dugo, dugo da dobiju vize, odnosno da budu odbijeni. Građane Kosova najviše odbijaju i ta teror-procedura je usavršena.
Tokom prošle nove godine moji roditelji su počeli proces viza i onda su otputovali krajem marta, kad su i dobili vizu. Ambasada je tražila da neko za njih garantuje, odnosno da obaveste Ambasadu ko ih finansira, pošto su penzioneri. Tražili su od mene da donesem bankovne izveštaje za proteklih šest meseci.
Članovi njene porodice nekada su dolazili iz Bosne na Kosovo, ali to je prilično teško i put je dug. Kad je u Sarajevu bio rat tetka Ismeta nije mogla tamo putovati. Posle je bio rat na Kosovu, a sada su problem vize i priznavanja.
U banci su mi rekli kako to znači da Nemačka ambasada na Kosovu želi da vidi šta sam ja platio – kafe, čajeve, koliko sam novca zaradio i gde sam sve bio, šta sam jeo – od špageta do gustog pasulja. Hvala Bogu ja putujem mnogo, pa su imali šta da gledaju. Moj finansijski izveštaj, čijim predavanjem su oni grubo prekršili moju privatnost, bio je ispisan na stotine strana.
Sa kosovskim pasošem se može putovati do Crne Gore, Albanije, Makedonije i Turske bez vize, a Kosovo je nedavno uvelo vize za mnoge zemlje, dok je Bosna i Hercegovina bila žrtva političkog stanja.
Birokratija koja sprečava
U Peći, a i na celom Kosovu, ima mnogo Bošnjaka, muslimana. Moja komšinica, tetka Ismeta, ima porodicu u Sarajevu. Mnogo njih živi tamo, a neki žive na Kosovu, u okolini Peći i dalje. Kad ih vidim uvek se pozdravim i ispričam sa njima. Dobra prilika za priču na njihovom jeziku – ja to znam i volim.
Oni me pitaju da im kažem kako je sad u Sarajevu. Tamo nisu bili godinama, jer mnogi nemaju srpske pasoše sa kojima bi, eto, isti ljudi mogli da putuju za Sarajevo. Tetki Ismeti umro je brat, a mnogi članovi porodice su se ženili i udavali, ali ona ih nije mogla videti, ni u žalosti ni u srećnim trenucima.
Članovi njene porodice nekada su dolazili iz Bosne na Kosovo, ali to je prilično teško i put je dug. Kad je u Sarajevu bio rat tetka Ismeta nije mogla tamo putovati. Posle je bio rat na Kosovu, a sada su problem vize i priznavanja.
Srbija i Kosovo su u Briselu postigli sporazum o slobodi kretanja. Preko graničnih prelaza sada se može putovati ka Srbiji sa ličnom kartom bez problema.
Moji roditelji ranije su dolazili u Beograd u posetu svom sinu nakon poziva nevladinih organizacija Ministarstvu unutrašnjih poslova, kao da idu na seminar. Oni su stari ljudi i trebalo im je dovoljno hrabrosti da krenu na taj put, da prevaziđu strah i predrasude koje su stvarane godinama, a na kraju moraju da se prođu i razbijanje tih mitova i birokratija koja sprečava.
Bosna i Hercegovina, zbog Republike Srpske, ne sme ni da pomisli da Kosovo postoji. Zbog toga se sa kosovskim pasošem može putovati samo ako to odobri Predsjedništvo, odnosno tri predsednika Bosne i Hercegovine. To pokazuje da je Bosna i Hercegovina, odnosno Republika Srpska, strožija nego Srbija što se tiče Kosova.
Taj problem se pojavio i sa ekstradicijom Nasera Kelmendija, najpoznatijeg bh. optuženika poreklom sa Kosova. Zbog toga treba razumeti pogrešnu nameru Vlade Kosova, mada nema potrebe za njom.
Ludilo u vezi s vizama, preprekama saradnje, slobodom kretanja, mržnjom prema azilantima iz Afrike iz žarišta ratova, kao da mi nikad nismo bili u njihovoj situaciji… Granice su tu da nas podele, a ne da nam omoguće da se krećemo. Zato je uvek bolje imati dva pasoša – nikada ne znate ko će koga mrzeti i koji će vladar sa kojim pravom blokirati ljude i postaviti se kao vlasnik njihove sudbine.
Izvor: Al Jazeera