Piše: Imran Khan
Nije stvar u načinu na koji trubi dok sjedi u automobilu. Nije ni u učestalosti iritantnog zvuka. Nešto drugo je u pitanju. Simptomatičan je način na koji stišće zube, vraća se natrag u sjedište i dlanom čvrsto pritišće sirenu. Jasno je da je ovaj muškarac bijesan i nervozan, da u ovom trenutku želi biti bilo gdje drugo osim ovdje.
Posmatram ga iz svog automobila dok se sporo krećemo kroz bagdadsku saobraćajnu gužvu. Ostali vozači u drugim automobilima, također, trube, pri čemu nastaje ljutita simfonija automobilskih sirena.
I moj vozač se neprestano osvrće okolo. U ovo vrijeme vlada gužva i niko ne želi da zaglavi u saobraćaju. Ne zbog gužve, već zbog realne opasnosti od automobilskih bombi.
Oktobar je najkrvaviji mjesec od 2008. godine. Stradalo je ukupno 979 civila, dakle više od 30 dnevno.
Bagdad je grad koji strahuje od samog sebe. Proveo sam posljednjih nekoliko dana ovdje na raznim sastancima i press konferencijama u pokušaju da shvatim kako se ovo dogodilo, kako je pitanje Iraka postalo pitanje rata na koji je svijet zaboravio.
‘Građanski rat je na pomolu’
Ali već dugo godina živi u Bagdadu. Preselio se iz južnog dijela grada nakon američke invazije 2003. godine kako bi zaštitio porodicu.
„Čim su Amerikanci otišli, ponovo su se pojavili stari sukobi. Šiiti, suniti, politika, mafija. Onda je revolucija u Siriji postala krvava. Sunitski borci odlaze tamo da učestvuju u džihadu i donose nasilje ovdje, jer je naša Vlada bliska Iranu, a Iran podržava Assada. Međutim, ima tako mnogo grupa, ruke su uprljane krvlju i kod šiita i kod sunita”, kaže on.
Ali i ja se poznajemo nekoliko mjeseci, a upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja. Čini mi se da je on pri svakom novom razgovoru uplašeniji i nervozniji nego ranije.
„Vidim građanski rat na pomolu. Čekajte samo da borci uđu u područja u kojima žive suniti i počnu ubijati. Suniti su manjina. Prolit će se krv i počet će građanski rat, a nikoga nije briga za to. Nikoga nije briga za nas.“
Otvoreni rat. Prvi put sam čuo tako direktan jezik iz usta visokog dužnosnika u Vladi ili u vojsci. Međutim, ovaj „otvoreni rat” se više ne pojavljuje u velikom broju novinskih naslova širom svijeta.
Ali ne dopušta članovima svoje porodice da se kreću po Bagdadu. Ostaje u svom kvartu. „Imamo sve što nam je potrebno, prodavnice, kafiće, zašto da rizikujemo život na ulici?“
Sutradan odlazim na press konferenciju sa Bagdadskim vojnim zapovjedništvom. Njihova zgrada predstavlja tek sjenku prepoznatljivog luka ukrštenih mačeva koji je izgradio Saddam Hussein i koji je opstao do danas. Podsjetnik na prošlost koja je, iako brutalna, na mnoge načine za civile bila mirnija.
Bagdadsko vojno zapovjedništvo je zaduženo za sigurnost Bagdada. Na press konferenciji su nam silno željeli pokazati da oni pobjeđuju. Gledamo priznanja navodnih članova Al-Kaide.
Izjave su zanimljive, ali se pitam na koji način su došli do njih. Jedan od njih priča kako je opasno prevoziti eksplozive poput C4 i TNT zbog kontrolnih punktova na cesti. Umjesto toga prave automobilske bombe „slabije jačine“, kako ih ne bi otkrili. Možda jesu slabije jačine, ali su i dalje smrtonosne.
‘Sve je meta’
Nakon press konferencije jedan od viših zapovjednika u državi je održao nezvanični sastanak s nama. Pitao sam ga šta mu trenutno predstavlja najveći izazov. Njegov odgovor bio je direktan.
„Al-Kaida i grupe koje su s njom povezane. Njima je irački narod meta. Sve je meta: ljudi, džamije, trgovine, škole. Naša obavještajna služba je poduzela korake da se pojačaju napori na prikupljanju informacija, kako bismo bili u stanju da iznenadimo terorističke grupe i da ih napadnemo prije nego budu mogle reagovati.“
Pitao sam ga o nedavnom putovanju iračkog premijera Nourija al-Malikija u SAD, te da li je premijer uspio nabaviti opremu koja je potrebna sigurnosnim službama da rade svoj posao.
„Premijer je, također, naš glavni zapovjednik, ima dobar uvid u naše potrebe, a potrebni su nam sofisticirani uređaji, pomoću kojih ćemo upratiti nevidljivog neprijatelja. Kao što ste mogli primjetiti, ovo je otvoreni rat, u kojem možemo pobijediti samo ako smo uvijek jedan korak ispred neprijatelja.“
Otvoreni rat. Prvi put sam čuo tako direktan jezik iz usta visokog dužnosnika u Vladi ili u vojsci. Međutim, ovaj „otvoreni rat” se više ne pojavljuje u velikom broju novinskih naslova širom svijeta. Zamislite da 30 ljudi dnevno gine bilo gdje drugo. Zamislite da automobilske bombe eksplodiraju u nekom drugom glavnom gradu svakih nekoliko dana.
Ovaj „otvoreni rat“ jednako je smrtonosan kao i bilo koji drugi. Ponovo se vraćam na Alijeve riječi. “Građanski rat je na pomolu, a nikoga nije briga za nas.“
Irak se sprema za budućnost koju niko ne može predvidjeti, ali za koju mnogi misle da će biti krvavija nego što je sada.
Izvor: Al Jazeera