Piše: Božo Sušec
Granit Xhaka (Kosovo), Xherdan Shaqiri (Kosovo), Valon Behrami (Kosovo), Blerim Džemaili (Makedonija, ali korijeni nisu upitni), Pajtim Kasami (Makedonija, ali…), Admir Mehmedi (Makedonija, ali…), Gokhan Inler (Turska), Eren Derdiyok (Kurd iz Turske), Nassim Ben Khalifa (Tunis), Innocent Emeghara (Nigerija), Haris Seferović (Bosna i Hercegovina)… Prve asocijacije na ovu grupicu ljudi vjerojatno bi trebale biti Kosovo, Albanija ili, u slobodnoj “crnijoj interpretaciji”, izbjeglički logor tamo negdje.
Logično, ali netočno.
Popis je, zaista, iz Albanije, iz Tirane, sa stadiona “Qemal Stata”, friškog datuma i nije riječ o albanskoj momčadi, već o reprezentaciji Švicarske.
Popis je, zaista, iz Albanije, iz Tirane, sa stadiona “Qemal Stata”, friškog datuma, 11. 10. 2013. godine i nije riječ o albanskoj momčadi, već o reprezentaciji Švicarske. Bit će da su se tamo odlično osjećali. To su nogometni reprezentativci sa švicarskim putovnicama, prijavljeni za kvalifikacijske utakmice za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine. To su momci koji su s nešvicarskim trenerom, Nijemcem Otmarom Hitzfeldom, uveli Švicarsku u svijet nogometnih velesila. Dodajmo još igrače koji su, također, bili na popisu reprezentativaca u kvalifikacijama i igrali neke utakmice (Ricardo Rodriguez – Čile, Gelson Fernandes – Zelenortski otoci, Mario Gavranović – Bosna i Hercegovina, Josip Drmić – Hrvatska), slika će biti potpuna.
Čak 15 momaka čiji korijeni evidentno nisu iz okolice Ciriha ili Lozane, čije bake sigurno nisu niti vidjele kantone Vaud i Juru, čiji djedovi nisu ribu lovili na jezeru Leman. Pravo je pitanje koliko se Pirmin Zurbriggen, Vreni Schneider ili, možda, Roger Federer mogu emotivno vezati i identificirati s ovim predstavnicima svoje zemlje. Koliko se Martina Hingis može iskreno radovati pogotku Blerima Džemailija, koliko nacionalnog trijumfalnog ponosa može biti u Wernera Gunthora kada Valon Behrami predribla dvojicu Engleza?
Surova realnost
Često su veze tih ljudi sa švicarskim grbom, koga nose na prsima, izuzetno tanke i nategnute. Mnogi od njih niti žive niti rade u Švicarskoj, tek par puta godišnje svrate da odigraju utakmicu za “svoju” reprezentaciju. I Behrami i Džemaili, naprimjer, nogometni kruh zarađuju u Italiji, u Napoliju i puno im je bliža napolitanska kancona od švicarskog jodlanja. Zamislite nevolje kad bi švicarski izbornik, nešvicarac, zatražio da svi moraju pjevati švicarsku državnu himnu. Kakofonija ili tišina?
Navikli smo da veliki klubovi budu prenapučeni strancima, pa tako jedno vrijeme Wengerov Arsenal nije niti u igri niti na klupi imao engleskog nogometaša. Mnoge italijanske momčadi igraju s jednim ili dvojicom Italijana (kakve to posljedice ima po nogomet u zemlji drugo je pitanje, svakako izuzetno važno). Taj nepromjenjivi i neumoljivi trend postao je surova realnost na koju smo se privikli, jer je jasno da su marke poput Reala, Chelsea, Paris St. Germaina postale poslovne kompanije, čiji je prvi zakon profit. Uostalom, taj put prihvatili su i manji, poput zagrebačkog Dinama.
Možda sam konzervativan, ali meni će uvijek nekako ostati bliža ‘plava devetka’ Dražan Jerković od aktualne plave jedanaestice Juniora Fernandesa.
Možda bi jedino pošteno i čišće bilo da se Chelsea (koga zovu i Čelski) preimenuje u “Abramovič komanda” (Rusija), Paris St. Germain u QIA (Qatar Investment Authority), milanski Inter u “Thohir” (Indonezija), Manchester City u “Al-Mubarak” (Abu Dhabi), Roma u “James Pallotta” (SAD), zagrebački Dinamo u “Mamić family”… A možda se to zove globalizacija i internacionalizacija, brisanje gradskih, nacionalnih i državnih povezanosti, liberalizacija tržišta, ukidanje zapreka slobodnom kretanju radne snage. Tko će ga znati.
Možda sam konzervativan, ali meni će uvijek nekako ostati bliža “plava devetka” Dražan Jerković od aktualne plave jedanaestice Juniora Fernandesa. Sigurno sam nostalgičan, valjda je to pitanje godina. Ili, možda, ipak emocionalna vezanost uz naše dečke, gradske heroje.
Ništa na ‘lijepe oči’
No, ostavimo velike klubove, koji su evidentno i prvenstveno postali ozbiljni poslovni subjekti. Državna (nacionalna ili višenacionalna) reprezentacija to sigurno nije i ne bi trebala nikada postati. Ako je povezanost igrača s dresom zemlje koji nosi samo onaj papir, zvan pasošem ili putovnicom, što ga je izdao neki kantonalni činovnik, slabašan je to motiv za izgaranje do posljednjeg daha. Zato nikad neću navijati za takvu reprezentaciju.
Da ne bi bilo dvojbe, valja reći da je autoru ovih redaka posve jasno da vjerojatno baš nijedan od spomenutih momaka nije švicarsko državljanstvo dobio na lijepe oči ili samo zato da švicarski nogomet bude važan u svijetu. Neki od njih su i rođeni u Švicarskoj, neki su odrasli u toj alpskoj zemlji, neki barem propisano vrijeme proveli u nekom od kantona, ali ako je 90-ih godina iz ovih naših prostora u Švicarsku stiglo deset, dvadest, pedeset ili sto tisuća emigranata, kako je moguće da su postali većinsko stanovništvo u švicarskom nogometnom predstavništvu? Gdje je mladost onih blizu osam milijuna autentičnih Švicaraca iz njemačkog, francuskog, talijanskog i retoromanskog govornog područja? Ili ih nogomet ne privlači ili ih je priroda kaznila oduzimajući im svaku loptačku nadarenost.
Gdje je mladost onih blizu osam milijuna autentičnih Švicaraca iz njemačkog, francuskog, talijanskog i retoromanskog govornog područja?
I zato, ipak, neću navijati za tu reprezentaciju. I što će Švicarcima ostati kad Evropska i svjetska nogometna federacija, pitanje je dana ili mjeseci, priznaju Kosovo kao punopravnog člana? Tog dana će svi njihovi nogometaši razasuti po svijetu imati pravo izbora nastupanja za novu članicu nogometnih federacija i rodit će se nova nogometna sila. Možda i nogometaši neće baš imati puno pravo slobodnog izbora. I zašto to Švicarcima uopće treba? Sjajni su u bankarstvu, proizvode super čokolade, rade najtočnije i najskuplje satove na svijetu, uz svoju neutralnost stoljećima ne ratuju, osvajaju skijaške medalje, žanju teniske uspjehe… Što ćeš više?
Izvor: Al Jazeera