Che Guevara, Evita, tango… i ‘moj’ dres

Veliki timovi ne bi bili veliki da se tako ne ponašaju i kad su u pitanju male stvari (EPA)
Veliki timovi ne bi bili veliki da se tako ne ponašaju i kad su u pitanju male stvari (EPA)

Piše: Slavica Pecikoza

Riječ Argentina me uvijek asocirala na Che Guevaru, argentinski tango, Evitu (Eva Duarte de Peron) i, naravno, na Maradonu. Od 18. novembra 2013. godine, kad god neko spomene Argentinu, na pamet će mi pasti St. Louis, utakmica, Sergio Aguero, broj dva, a sjetiću se i toga da je prvi put neko tražio da sa mnom razmijeni dres.

Moram priznati da sam bila zbunjena kada su organizatori došli nekoliko sati prije utakmice Bosna i Hercegovina – Argentina u hotel i prenijeli mi da press-oficir Argentine želi da razmijenimo dresove. Neko će odmah pomisliti da je to razmjena baš kao što rade igrači nakon utakmice, a ja sam se pitala kako sad to, da mi nešto nije promaklo u pravilima, a onda, opet, ovo je prijateljska utakmica, nije bilo posebnih zahtjeva.

Naravno, bilo je tu šale na moj račun, ali su ekonomi obećali da će mi dati dres na kraju utakmice.

Ne mogu reći da ponekad nisam dobila neki dres, ali je to uvijek bilo od kolega koje dobro poznajem i sa kojima sam se viđala ne samo na utakmicama, nego i na različitim seminarima Evropske fudbalske asocijacije. Kolegu koji će biti sa druge strane do sada nisam imala priliku sresti i moje pravilo je da nikada, ali baš nikada, ne tražim dres, autogram, da se fotografišem i slično od igrača sa kojima se susrećem u tehničkim prostorima stadiona na kojima igramo.


Sada i ja imam ‘moj’ dres [Al Jazeera]

Kako ja nemam svoj dres, onda lijepo objasnim ekonomima Fudi i Ademu o čemu je riječ i da li bih mogla u svrhu razmjene dobiti jedan naš dres. Naravno, bilo je tu šale na moj račun, ali su obećali da će mi dati dres na kraju utakmice.

Petnaest godina rituala

Međutim, veliki timovi ne bi bili veliki da se tako ne ponašaju i kad su u pitanju male stvari, kao što je, recimo, razmjena dresova. Stigli smo na stadion i, po običaju, uvijek obiđem novinare (nemojte sumnjati u to da ovdje većinu njih koji prate našu selekciju već dobro poznajem) i u tom obilasku prilazi mi predstavnik argentinskog saveza i uručuje mi dres. Malo sam se osjećala neprijatno, jer u tom trenutku nisam imala “svoj” dres, pa sam zamolila da odemo da upoznam press-oficira Argentine.

Dočekao me je jedan stariji gospodin, u trenerci i zimskoj jakni, svjetlijoj od one koju sam ja imala, jer je nijansa plave boje koju oni koriste za svoju opremu svjetlija od naše. Objasnio mi je da već 15 godina radi ovaj posao i da je, ustvari, razmjena dresova neka vrsta njegovog rituala.

Razmišljam šta ću ako Fudo i Adem slučajno budu neraspoloženi nakon utakmice ili ako bude gužva pa se ne sretnemo…

E, sad kad sam upoznala čovjeka, vraćajući se ka našoj svlačionici, razmišljam šta ću ako Fudo i Adem slučajno budu neraspoloženi nakon utakmice ili ako bude gužva pa se ne sretnemo, jer oni pakuju opremu, ja idem na press-konferenciju, puno je ljudi okolo… Pa dobro, ako se tako nešto desi vratiću mu dres, zaključim u sebi, jer gospodina Venturu ću sigurno vidjeti, pošto oni imaju press-konferenciju prije naše.

‘Don’t cry for me…’

Utakmice su za mene posebna priča. Njih normalno mogu da gledam tek u repriznom izdanju. Dok traju, uloge su podijeljene i svako se trudi da  svoju odigra najbolje što može – neko na terenu, neko van njega. Dok traje glavna predstava sve drugo mi je sporedno.

Desetak minuta prije kraja utakmice pokušavam da nađem put do naše svlačionice kroz bezbrojne hodnike stadiona Busch i uspijevam nekako doći kroz glavni restoran koji je blizu sale za press-konferenciju. Pred očima mi još blješi rezultat sa velikog semafora. Pitam se da li je neko od ekonoma već u svlačionici, jer sam u međuvremenu dobila još jedan zadatak da obavim, pa zato žurim. Kad sudija odsvira kraj moja uloga se ponovo aktivira.

Utakmice su za mene posebna priča, njih normalno mogu da gledam tek u repriznom izdanju.

Fudo je tu, dobijam dres i stižem na vrijeme da ga uručim. Tako se završi moja razmjena dresova, a na povratku se u “tunelu” srećem sa igračima Argentine, koji su upravo napustili teren. Usput im čestitam, jer takav je običaj. Zahvaljuju uljudno, uz osmijeh, a ja zaključujem da, pored toga što su među najboljima na svijetu i što volim Madonninu pjesmu Don’t cry for me Argentina, te što su mi dragi filmovi o Che Guevari i Maradoni, sve to nije dovoljno da ih volim više nego što volim ove momke koji su tu noć primili dva gola. I moje ekonome, naravno…

Al Jazeera



Više iz rubrike Blog
POPULARNO