Nedjeljna fudbalska groznica u Missouriju

Na povratku u hotel prolazimo pored 'Busch Stadiuma', koji svjetli skoro kao neki svemirski brod (EPA)

Piše: Slavica Pecikoza

Crvenkasti natpis “Busch Stadium” svjetluca i ta svjetlost prolazi kroz prozor moje hotelske sobe, koja upravo gleda na stadion gdje će u ponedjeljak navečer reprezentacija Bosne i Hercegovine odigrati prijateljsku utakmicu sa Argentinom.

Sviće nedjeljno jutro u St. Louisu, šest je sati, ustajem, mada skoro da i nisam spavala i gledam prema stadionu koji izgleda sablasno pust. Sve oko ovog grandioznog zdanja je isto tako pusto, samo se smjenjuju svjetla na semaforu Clark avenije, ali i ona nemaju kome da daju prednost, jer nema ni automobila.

Za razliku od tišine koja i dalje vlada na ulici, ovdje, u sali za ručavanje hotela Westin, vlada živa i vedra atmosfera.

Jedva sam dočekala osam sati, silazim na doručak i tamo već zatičem većinu igrača, ali i stručni štab i rukovodstvo, koji, takođe, nisu mogli spavati. Za razliku od tišine koja i dalje vlada na ulici, ovdje, u sali za ručavanje hotela Westin, vlada živa i vedra atmosfera. Dosta je smijeha i komentara zašto ko nije mogao spavati i kako je ko proveo noć.

Nakon doručka završavam kratke razgovore sa nekolicionom igrača, te još jednom provjeravam da li su svi upoznati sa rasporedom današnjih obaveza kad su u pitanju zakazani intervjui za svjetske medijske kuće. Kako dan odmiče tako u hotel stiže sve veći broj Bosanca i Hercegovaca, koji žele da, kroz kratkotrajna druženja i slikanja sa našim reprezentativcima, bar na trenutak osjete domaću atmosferu.

Povratak, jednog dana

Vidim radost i ushićenje na njihovim licima, uzbuđenje što igrače koje su gledali samo na televizijskim ekranima sada mogu da vide tako blizu. Na tim licima prepoznajem i potrebu da se, makar na trenutak, bude dio neke ljepše priče, jer je, bez obzira na to što se većina onih sa kojima sam razgovarala u St. Louisu dobro snašla, nekako kroz svaku izgovorenu rečenicu protkana želja o povratku, jednog dana…

Sjetim se da sam daleke 1994. godine i sama mogla dijeliti istu sudbinu da sam ostala u Americi, nakon jednomjesečne turneje sa mađarskim košarkaškim klubom za koji sam igrala. Moji putevi su i tada, kao i danas, nepredvidivi, bez obzira na to koliko se trudila da ih usmjerim u neku “kolotečinu” i sigurnost.

Na tim licima prepoznajem i potrebu da se, makar na trenutak, bude dio neke ljepše priče.

Vraćam se dnevnom rasporedu: treba organizovati deset intervjua za tri medijske kuće, na dvije različite lokacije u hotelu, po mogućnosti tihe i to sve da ne remeti plan redovnih aktivnosti – ručak, obavezni odmor, polazak na trening… Svjetski mediji ništa ne prepuštaju slučaju. Još prije dvadesetak dana najavljeni su i potvrđeni razgovori i snimanja, ali uvijek se može desiti nešto nepredviđeno i zato nemam mira ni na trenutak, sve dok se ne uvjerim da sve teče po planu.

Do polaska na trening sve je odrađeno kako to nalažu profesionalni standardi profesije za koju sam se nekad davno školovala, ali koja je vremenom i razvojem novih informacionih tehnologija napredovala toliko da mi je nekad teško sve to pratiti.

Otvoreni za sve

Na povratku u hotel prolazimo pored “Busch Stadiuma”, koji svjetli skoro kao neki svemirski brod i prisjetim se da Argentina ima trening, koji je zatvoren i za medije i za javnost. Mi smo uvijek za sve otvoreni i pitam se, sada kad smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, treba li možda da nešto preuzmemo od velikih svjetskih reprezentacija?

Moj radni dan još nije završen. Moram napisati informacije za službenu stranicu Fudbalskog/ Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine, odgovoriti na nekoliko mejlova, napomenuti za intervjue, javiti se na pozive…

Sada kad smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo u Brazilu – treba li možda da nešto preuzmemo od velikih svjetskih reprezentacija?

Ovo je bio dug dan. Voljela bih da sam mogla otići na trčanje, ali osim na trening reprezentacije nisam izašla iz hotela. Zato mogu reći da znam sve prečice između spratova i mnogobrojnih hodnika u hotelu Westin, koje mi omogućavaju da izbjegnem gužvu u glavnom holu. I to je nešto. Nije trčanje, ali je svakako vježba, jer u ovom poslu radiš puno, posao se cijeni malo, no u svakom trenutku i mentalno i fizički moraš biti u top-formi.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO