Piše: Damir Petranović
Negdje koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslaviju je pohodio Michael Palin, najpoznatiji kao bivši član legendarnog Letećeg cirkusa Montyja Phytona, pa je neko vrijeme proveo i u Splitu. Na Bačvicama, naravno, razvikana i tjelesima pretrpana plaža u srcu grada bila je nezaobilazna turistička stanica onda, kao što je i danas.
I sjedi tako Palin na pijesku i sa zanimanjem promatra ozbiljne muškarce kako se samoubilački razbacuju po plićaku, izvode piruete i lupinge, psuju k'o kočijaši i straše poštene kupače koji se nađu na udaljenosti manjoj od 10 metara.
Dok oni naganjaju gotovo nevidljivu oguljenu tenisku lopticu Palin sjedi, duboko mozga, a onda ispali: “Promatrajući picigin u punom zamahu, postaje mi jasnije zašto je Jugoslavija bila prva zemlja izvan engleskog govornog područja koja je otkupila prava na prikazivanje Letećeg cirkusa Montyja Phytona.”
Kako bi to rekao legendarni Ćićo Senjanović, pokojni ambasador Bačvica i ovlašteni splićanolog: ‘Ko ne zna šta je picigin i ne razlikuje ga od hrkljuša, nema mu smisla tumačiti ništa.’
Od kompetentne usporedbe “najsplitskije igre” i odnedavno jedinog službeno priznatog hrvatskog sporta s pomaknutom britanskom televizijskom serijom bolje reklame valjda nije moglo biti.
Iako čovjek, k'o pravi Englez, možda i nije baš skroz shvatio o čemu se tu uopće radi ili kako bi to rekao legendarni Ćićo Senjanović, pokojni ambasador Bačvica i ovlašteni splićanolog: ‘Ko ne zna šta je picigin i ne razlikuje ga od hrkljuša, nema mu smisla tumačiti ništa. A ‘ko zna šta je bonaca, deveti misec, plićak, bacanje, smijeh i zafrkancija – za objašnjavanjem nema potrebe.’ Lijepo je parafrazirao onu da pametnome ne treba, glupome ne pomaže.
Prilozi s kraja dnevnika
Uglavnom svi znate za picigin. Ako nikako, onda preko onih stereotipnih i već pomalo iritantnih priloga na kraju televizijskog dnevnika, kad se reporteri uživo javljaju sa splitske plaže i uvijek sa istom dozom čuđenja izvještavaju naciju da se Splićani – ma zamislite to! – kupaju i igraju u moru. Onda obično slijedi red izjava samih piciginaša, kojima se uvijek postavlja isto pitanje: “Kako to da igrate po ovakvoj vrućini? Kako to da igrate po ovakvoj hladnoći? Kako to da igrate usred ljeta? Kako to da igrate na novogodišnje/ uskršnje/ prazničko jutro?”
Jadnim ljudima vidno je neugodno, pa pristojno promrmljaju nešto o lijepoj klimi i idealnim uvjetima za igru, o osobnom guštu i gradskoj tradiciji, a onda natrag u plićak, dok Splićanima, eto, predstoji još jedna runda nacionalne zafrkancije da su lijene niškoristi, koje po cijele dane ispijaju kave, pričaju o nogometu i igraju picigin. Hvala nebesima na Željku Kerumu: u njegove četiri godine barem se malo promijenio film, pa smo za promjenu slušali o divljem, neotesanom i gotovo maloumnom gradu, koji samo što se ne uruši sam od sebe.
[Photo: Ilija Veselica]
‘Prvenstvo svita u piciginu’
I došlo je tako doba da Hrvatska pristupi Europskoj uniji, a zna se da ondje sve mora biti složeno kao po špagu. Netko je iskopao čak i pravilo da se na uređenim kupalištima ili plažama u civiliziranoj Europi zabranjuju svi sportovi u kojima se koristi lopta, što je opasno zaprijetilo krahom duge splitske tradicije. Ne budi im lijeno, Splićani su najprije izmuzli 24.000 eura iz pretpristupnih fondova (!) i onda odradili svu proceduru kako bi službeno registrirali svoje blago. I uspjeli su! Jubilarno deseto “Prvenstvo svita u piciginu” – sasvim ozbiljno natjecanje, vjerujte – idućeg ljeta svi skupa dočekat će kao spomenik kulture. Eto što nam je donijela ta Europa.
A opet, zašto ne? Zar je picigin manje vrijedan od “pripreme kolača rudarska greblica”, “jurjevskih običaja Turopolja”, “bednjanskog govora”, “umijeća šaranja tikvica na području Slavonije” ili raznih užarskih, krznarskih ili opančarskih obrta, koji, također, uživaju zaštitu Ministarstva kulture na svjetskoj razini?
Ne, naravno: razlog zašto ste ovaj tekst uopće pročitali do kraja jest činjenica da je ama baš sve što se dogodi u Splitu, od gradonačelnika koji je u stanju devastirati grad poput prirodne katastrofe i navijača koji usred noći doslovce zapale nebo čestitajući rođendan jednom nogometnom klubu, pa sve do grupe odraslih ljudi koji se iz svog gušta k'o blesavi bacaju u plićak u potjeri za malom gumenom lopticom – jednostavno i neobjašnjivo, gotovo magično privlačno…
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera