Piše: Božo Sušec
Sjećate li se 18. studenog 2009. godine? Cijela Bosna, pa i Hercegovina, tog je dana bila na nogama, ujedinjena u želji da se pregazi moćni veliki nogometni Portugal, koji je u Zenicu došao bez jedne od najskupljih zvijezda svijeta, stroja za golove Cristiana Ronalda.
Bio sam tog dana na na Bilinom polju, zajedno sa 15.000 sretnika koji su prenapučili stadion od dvanaestak tisuća mjesta. Rijetko se gdje moglo doživjeti toliko pozitivne energije, vjere, nade i želje u uspjeh ujedinjenih momaka Ćire Blaževića. Majstor atmosfere, trener svih trenera, znatno je doprinio vjerovanju da je čudo moguće i da jedan gol zaostatka iz Portugala nije nikakva nenadoknadiva razlika. Da je Bosna tada pobijedila mogli su sutradan poskupiti kruh i benzin, mogla je Vlada uvesti nove poreze, nitko ne bi mario.
Portugal je dobio 1:0 golom rijetkog strijelca Meireleša, a talijanski sudac Rossetti častio je Ćirine momke s pet žutih i jednim crvenim kartonom. Euforično stanje nacionalnog duha za samo 90 minuta pretvorilo se u čemer i jad. Zenica i Bosna te su noći živjele u zagrobnoj tišini.
Još se jednom sve slično ponovilo i u doigravanju za EURO 2012. Opet taj prokleti Portugal, ali Pape Sušić je ipak je podario Bosni i onu drugu radosnu stranu nogometnog života – Bosna i Hercegovina sudionik je brazilskog Mundiala 2014. godine.
Loptački marginalci
Sad je nogometna Hrvatska u situaciji u kojoj je Bosna bila 2009. godine, ali s jednom ogromnom i bitnom razlikom – protivnici nisu nogometna velesila, već loptački marginalci s Islanda. I ne znaš što je gore, što bolje.
Malo tko ozbiljan bi mijenjao selektora na pretposljednjoj stanici putovanja kad još ima ozbiljne šanse ostvariti zadani cilj – vidjeti Brazil.
Tkogod u europskim kvalifikacijama osvoji 17 bodova, ostvari pet pobjeda i dva remija, definitivno prestaje biti nogometni patuljak. Momčad koja ne izgubi u Norveškoj, koja pobijedi Sloveniju u Sloveniji i Albaniju u Albaniji, momčad koja Švicarcima (zapravo izuzetno jakoj kombinaciji Turaka, Albanaca i Kosovara) zabije četiri gola u Švicarskoj, očigledno je goropadan gost koga se ne može „pregaziti k'o plitak potok“. Tim više što ova Hrvatska nije više „ona“ Hrvatska.
Malo tko ozbiljan bi mijenjao selektora na pretposljednjoj stanici putovanja kad još ima ozbiljne šanse ostvariti zadani cilj – vidjeti Brazil. Međutim, Hrvatski nogometni savez sasvim sigurno ne spada u ozbiljne i sustavne organizacije. Štimac je bivši, pa sada sigurno nije trenutak da se raspravlja o njemu i njegovoj eri, ali nisam siguran da su Šuker i Mamić ili, točnije rečeno, Zdravko Mamić svjesni da preuzimaju punu odgovornost za eventualni neuspjeh. Ne Niko Kovač, već Zdravko Mamić i njegov predstavnik na poziciji predsjednika saveza. Priče o novom treneru kao pozitivnom šoku među prekaljenim nogometnim legionarima naklapanja su za malu djecu.
Niko Kovač kadrovski gotovo ništa ne može promijeniti (vidi izbor reprezentativaca), a radikalne taktičke promjene sustava igre bez vremena za uigravanje bile bi samoubilački pogubne. Dakle, preostaju samo mogući napreci na psihološkom planu i u pristupu utakmici. Ako je za to jednom Mandžukiću ili Modriću potreban novi trener, ne piše nam se dobro.
Sa štitom ili na njemu
Niko Kovač je, u svakom slučaju, jedan izvanredan i pozitivan lik. Njemački Livnjak ili livanjski Nijemac utjelovljenje je poštenog i samopožrtvovnog pristupa svakoj utakmici, svakom poslu. Nepobitan dokaz je njegova cijela karijera. Je li on spasitelj ili možda, ipak, samo žrtva? Hoće li biti nacionalni heroj ili olako potrošena roba ponajviše ovisi o glavama 11 njegovih izabranika i božici nogometne sreće, jer nogomet je to.
Niko je doista u misiji sa štitom ili na njemu. Sistematičan, kakav već jest, sigurno neće propustiti niti jednu sitnicu u pripremi utakmice, ali karte mu se nisu baš najsretnije posložile.
Nema vrhunske momčadi bez visokokvalitetnog pokrivanja pozicije klasičnog zadnjeg veznog.
Hrvatska već duže vrijeme vapi za jednim klasičnim zadnjim veznim, za jednim Nikom Kovačem iz igračkih dana, za razaračem i destruktivcem, ali koji i zna igrati nogomet. Nema vrhunske momčadi bez visokokvalitetnog pokrivanja te pozicije (Barcelona – Busquets, Real – Xabi Alonso i Khedira, Juventus – Vidal i Pogba, Chelsea – Ramires, Roma – De Rossi itd).
Jedini CRO reprezentativac, uz neke njegove nedostatke u kreaciji, koji kvalitetno igra tog zadnjeg veznog je Ognjen Vukojević, ali on zbog kazne ne može igrati na Islandu.
Dakle, riječ je o igraču s plućima maratonca, neumornom oduzimaču lopti i razbijaču protivničkih napada. Štimac mu nije dovoljno vjerovao i njegova zamjenska rješenja poprilično su skupo plaćena. Kovač nema puno izbora, najvjerojatnije će se osloniti na tandem Modrić – Rakitić, u čije dokazane visoke kvalitete i odličnu formu nitko ne sumnja, ali jednostavno to po vokaciji nisu idealna rješenja za tu poziciju. Tim više što će itekako trpiti njihov doprinos napadu.
Hrvatska jest bolja, ali…
No, kad se sve objektivno stavi na vagu – Hrvatska jest bolja od Islanda. Ne toliko da bi sa sigurnošću mogla računati na prolaz, ali blagi favorit jeste. Valja vjerovati da je i igračima i Kovaču jasno da dobar rezultat s Islanda, pa čak i pobjeda Hrvatske na ledenom otoku nisu nikakvo jamstvo za put u Brazil, jer se stalno treba vraćati na rezultate Islanda na gostovanjima u vrijeme kvalifikacija. Rođeni su i napravljeni tim za gostovanja.
Nije teško zamisliti urnebesno slavlje i euforične ode pridruži li se Hrvatska Bosni i Hercegovini, te ostalom visokom brazilskom sretnom društvu. Kakav bi to divan dar bio podosta napaćenim i brižnim ljudima naših prostora. Teže je pobrojati sve ružne posljedice eventualnog neuspjeha, od materijalnih do opće nogometne apatije i povratka nečistoćama Hrvatske nogometne lige.
Mundial sa ili bez Hrvatske dvije su potpuno različite stvari. Nebo i zemlja.
U trenucima kad Hrvatskoj nad glavom prijeti mač MMF-a, kad su bivši premijer, ministri i nesuđeni državni predsjednik u zatvoru, kad je Hrvatska okupirana „suštinskim“ problemom upotrebe ćirilice, kad je zemlja podijeljena na „ključnom“ pitanju definicije braka, u Ustavu gotovo da nema boljeg melema od puta u brazilski nogometni raj. Mundial sa ili bez Hrvatske dvije su potpuno različite stvari. Nebo i zemlja.
I kakva bi to bila utjeha što u Brazilu neće biti dosta nogometnih uglednika, poput Turske, Poljske, Danske, Češke, Norveške, Srbije, pa Švedske ili Portugala, Francuske ili Ukrajine, Grčke ili Rumunjske…
Od sveg srca želimo da Niko bude Kovač hrvatske nogometne sreće.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera