Kad ti sport znači malo više od normalnog

Ovo je bilo za svakoga ko voli Bosnu i Hercegovinu, za svakoga ko voli sretnu sportsku priču (EPA)

Piše: Edin Avdić

Dok sam stajao na tribinama Olimpijskog stadiona Koševo 11. oktobra 2003. godine, krvarile su mi desni od nervoze. Znam da sam nakon te utakmice ispalio: “Ovo je bila naša šansa da se plasiramo na veliko takmičenje. Ovakvu šansu više nikada nećemo imati!”

Bio sam na beogradskoj Marakani dvije godine kasnije, kada nismo napravili nijednu pravu šansu u utakmici koja je mogla da nas odvede na Mundijal.

Fudbal sam uvijek smatrao najnepravednijim sportom ikada izmišljenim. To je sport gdje se simuliranje, opstrukcija igre i parkiranje autobusa u šesenaestercu nagrađuje.

Bio sam na 10 metara od onog gola na Lužu u Lisabonu 2009. godine, gdje je Džeko pogodio prečku, pa zatim Muslimović stativu. Zavrtilo mi se u glavi, zasvijetlilo mi je pred očima, ostao sam bez vazduha… “Zar je moguće da ovo nije pogodilo mrežu!?” Tupo sam gledao u onu stativu na Lužu, nijem, bezvoljan, jadan…

Laptop sam polomio u Beogradu gledajući dvije godine kasnije utakmicu protiv Francuske u Parizu. Džekin fenomenalan gol i odškrinuta vrata raja, koja je ponovo zalupio Nasri.

Napad mirnoće i samopouzdanja

I zvanično sam digao ruke nakon drugog baraža. Moj organizam više nije mogao da podnese. Nakon golova Ronalda i Nanija, mjesec dana nakon Pariza uhvatio sam sebe kako ne mogu da gledam u ekran, kako na silu pričam sa drugovima, gledam u sto ispred sebe, svuda, samo ne u TV.

Fudbal sam uvijek smatrao najnepravednijim sportom ikada izmišljenim. Te utakmice su dolile ulje na vatru. To je valjda jedini sport gdje bolji ne pobjeđuje, gdje ti se to što želiš da napadaš, da stvaraš šanse, vrati ti se u obliku nekog pacerskog pogotka primljenog u 94. minuti. Sport gdje se simuliranje, opstrukcija igre i parkiranje autobusa u šesenaestercu nagrađuje.

Laptop sam polomio u Beogradu gledajući dvije godine kasnije utakmicu protiv Francuske u Parizu.

Posljednje kvalifikacije nisam ni gledao, nisam imao snage. Šetao bih u vrijeme utakmice, otišao na piće sa ženskim društvom i čekao da me porukama obavijeste o kretanju rezultata. Poruke su bile pune optimizma: “Kako igramo…”, “Ovo je nemoguće…” Kada smo izvukli bod u Grčkoj, nada je počela da raste… Kada smo izbušili Grke u Zenici, promrljao sam sebi u bradu: “To je to. Idemo na Svjetsko prvenstvo!” Uhvatio me neki čudni napad mirnoće i samopouzdanja.

Kažu da svaki istinski ljubitelj sporta bitne mečeve u svom životu pamti do tančina. Gdje si bio, s kim si bio, kako si bio obučen, raspored i način sjedenja, raspored čaša, svaki minut utakmice. U tu kategoriju spada i meč protiv Litvanije.

Sada sve ima smisla

Nervozu nisam osjećao nijednog trenutka, valjda jedan od rijetkih slučajeva, jer se većina mojih drugova doslovno tresla (dobro, malo sam počeo da patroliram po stanu u završnici, ali da ne cjepidlačimo). Bijela majica, šorc poljskog Prokoma i poluležeći stav na kauču. Skočili smo do plafona dva puta – kada je Lulić postigao gol (za koji sam tek minut kasnije shvatio da je ofsajd) i kada je Ibišević postavio nogu na dodavanje Džeke. Kraj sam dočekao na koljenima. Odmah po završetku krenule su čestitike iz čitave ex Jugoslavije. U jednom trenutku zazvonio je broj moje kuće. Mama je iz Sarajeva plačnim glasom uspjela samo da kaže: “Sine, koliko nam je ovo trebalo!”

Ljudima poput mene sport znači u životu. Mnogo više nego što bi to trebalo da bude normalno. Pratimo timove koje volimo, sklapamo formacije, analiziramo sve i svakoga i čekamo svjetlo na kraju tunela. Nikada ga nismo vidjeli, ali znamo da postoji. Mora da postoji. Tako da vjerujemo. Vjerujemo do kraja.

Kažu da svaki istinski ljubitelj sporta bitne mečeve u svom životu pamti do tančina: gdje si bio, s kim si bio, kako si bio obučen, raspored i način sjedenja, raspored čaša, svaki minut utakmice. U tu kategoriju spada i meč protiv Litvanije.

Najveći strah je da sva silna energija i ljubav koju ulažemo nikada neće biti vraćena. Da nikada nećemo dočekati najdraži tim ili svoju reprezentaciju da ostvari neki bitan rezultat. Da će proći sezone, kvalifikacije, prvenstva, godine i da to nećemo doživjeti. Da neće doći trenutak kada se sve poklopi, kada te pogleda sreća, kada jednostavno ne možeš da izgubiš…

E, poklopilo se. Gol Ibiševića je zbacio tonu tereta sa leđa. Emitovao je neviđenu količinu pozitivne energije u Bosni i Hercegovini, u zemlji gdje ti uglavnom govore šta sve ne možeš. Ovo je bilo za svakoga ko voli Bosnu i Hercegovinu, za svakoga ko voli sretnu sportsku priču, za srce i dušu svakoga kome sport znači malo više od normalnog.

Sada sve ima smisla.

Izvor: Al Jazeera