Dovoljno smjeli, nostalgični

Djedovi Aziza i Farisa žrtve su srebreničkog genocida (Al Jazeera)
Djedovi Aziza i Farisa žrtve su srebreničkog genocida (Al Jazeera)

Piše: Adnan Rondić

Selo Gladovići, 32 kilometra od Srebrenice, u pravcu granice sa Srbijom…

Gladovićki zaseok Knezovi, dvije kuće. Jedna zaključana, u drugoj Elvis i Izudina sa sinovima: petogodišnjim Azizom i trogodišnjim Farisom…

Sjećam se kada mi je prijatelj Abdulah prije skoro deceniju javio da je novinama čitao priču o dvojici dječaka, dvojici braće, Elvisu i Nermisu.

Prisjećam se kako smo, uz pomoć kolege Hasana Hadžića koji je o njima pisao, odlučili da ih posjetimo.

Sjećam se prvog dolaska u Knezove: dječaci, sami, u čvrstoj odluci da ostanu na babovini.

Teška je  bila njihova sudbina.

Otac nestao  nakon pada Srebrenice, majka otišla svojim putem, a nena, koja je o njima brinula, umire početkom 1996. godine. Njih dvojica završavaju u dječijem domu Turija kraj Lukavca.

Novi dom

Pričaju mi tada, kad smo se prvi put vidjeli, da su se u domu lijepo brinuli o njima.

Ali želja za povratkom, ma koliko to danas nekima izgleda tek kao obična i mnogo puta korištena fraza, bila je jača.

I polako počinju graditi svoj novi dom, na ruševinama starog. Sjećam se Amininih, Abdulahovih i mojih dolazaka u Knezove.

Prvih TV priča o njima, nekih sjajnih ljudi koji su se javili poslije toga, a posebno Kozarčanina Eniza.

Sjećam se kad me prije šest i po godina nazvao Elvis, tada dvadesetdvogodišnjak, da mi kaže da se ženi. Pitam ga: “Ko je mlada?”

Odgovara: “Fina je, zove se Izudina, iz našeg je kraja, iz Prohića, ima 16 godina…”

Preduhitrio me u mom sljedećem pitanju i dodao: “Zna joj mati, rekla je da se može udat’, a babe joj nema. Kren’o preko šume, devedesetpete, nije doš’o, k’o i moj babo…”

U međuvremenu, Nermis završio zanat, ponešto radi, snalazi se.

Elvis ustrajava u ostanku na imanju sa svojom Izudinom. Prije pet godina rodio se Aziz, prije tri Faris.

Ove godine, bez obzira na sušu, rodilo žito. Izudina mi kaže da su našli tonu i po pšenice. “I pitu i hljeb od našeg sam brašna kuhala”, dodaje.

Sijeno i drva spremni za zimu. Iznad  kuće traktor. U livadi ovce i krava. U avliji kokoši, pet pasa i dvije mačke.

Razgovaramo sa Izudininom majkom, Fatom. Došla joj u posjetu.

I Fata se vratila prije nekoliko godina. Sa trojicom sinova.

Odricanja

Priča mi o svom teškom životu. Priča kako nikada, niti jednog jedinog dana, nije išla u školu. Iako je rođena 1966, prije pet godina je postala nena.

Govori mi kako se odricala svega kako bi se njena djeca mogla školovati. Kako ih je poticala u tome. “Pismeni su, hvala Bogu, a da je moglo i bolje, moglo je. Ali, šta ću… Što je do mene bilo, učinila sam.”

No ne krije zadovoljstvo i majčinski ponos na dobar uspjeh i ocjene jednog od sinova, koji ide u srebreničku srednju školu.    

Slušam je dok govori. Razmišljam koliko je izazova u njenom govoru, za lingviste.

Fatine rečenice pune su zanimljivih kombinacija ijekavice i ikavice, rijetkih turcizama, leksema karakterističnih za govore istočne Hercegovine i zapadni dio Sandžaka.

Područje je ovo velikih migracija kroz vijekove, što je, očito, i na govor ostavilo značajnog traga…

Faris je pun energije. Istovremeno jede čokoladu, pitu, pije kiselo mlijeko.

Izudina kaže da mu ta mješavina hrane ni najmanje ne smeta.

Ovaj trogodišnjak ponosno pokazuje malu staklenku sa sitnim novcem. Skuplja, kako kaže, maJke.

Aziz je miran i tih. Stidljivo pokazuje pisanku. Dogodine će u školu. Ali, već je naučio čitati i pisati.

Gleda fotografije sa džennaze njegovog đede, po kojem je dobio ime.

Pokazuje nam tabute, potočarsko mezarje, nišane… Išao je, već nekoliko puta, u Memorijalni centar Potočari.

Izudina kaže da već počinje razumijevati šta je smrt:

“A kako i ne bi… O smrti se ovdje puno priča, pogotovo uz juli, uvijek neko nekog svog kopa… Čuje dijete, ali još ne pita.”

Odgovori na pitanja

Jednog će dana pitati, tražiti odgovore o srebreničkom genocidu. I imat će pravo na njih. Imat će pravo znati šta se desilo njihovim djedovima.

Kasno popodne vraćamo se u Srebrenicu. Kod tete Hajre i naše Amre. Begićke.

Gledam njene petogodišnju Ilvanu i desetomjesečnog Kerima. Kao Aziz i Faris i oni će jednog dana pitati za svoje djedove…

I imat će pravo znati ko ih je, kada i zbog čega ubio.

Bez generaliziranja i ne da bi ostali zatočenici prošlosti. Već upravo zbog budućnosti.

Dugo, tu noć, u Srebrenici razgovaramo o svemu. Teta Hajra nam priča o prošlosti ovog grada, o ratnim danima, o svojoj odluci da se vrati.

Po cijenu da opet zvuči kao fraza, u san tonem sa iskrenim divljenjem onima koji su bili dovoljno smjeli, dovoljno nostalgični i dovoljno opredijeljeni da – uz sve opstrukcije ili, u najboljem slučaju, ravnodušnost onih u čijim je rukama moć odlučivanja – nastave svoje živote ili ono što je od njih ostalo upravo tamo odakle su istrgnuti u julu 1995…

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Blog
POPULARNO