Teheran: U labirintu pravila

Mnogi Iranci će, kažu sa sjetom, spomenuti bivšeg iranskog predsjednika Mohammeda Khatamija (Al Jazeera)
Mnogi Iranci će, kažu sa sjetom, spomenuti bivšeg iranskog predsjednika Mohammeda Khatamija (Al Jazeera)

Piše: Adnan Rondić

Aerodrom “Imam Homeini”. Na izlazu iz aviona, prije pasoške kontrole, bez puno priče, preuzima nas agent.

Zadužen je za doček novinara koji će pratiti Samit nesvrstanih koji se održava u glavnom gradu Irana.

Brzo prolazimo pasošku kontrolu, a onda slijedi primopredaja: Prelazimo u ruke ljudi iz medijske agencije, koju nam je, kao novinarima Al Jazeere, odredila država.

Njihov zadatak je da nam pruže podršku u vrijeme našeg boravka u Teheranu. Da se razumijemo, riječ je plaćenoj podršci, bez da smo imali velikih mogućnosti da razgovaramo o cijeni usluga, koje se u prvom redu ogledaju u angažmanu prevoditelja sa perzijskog na engleski i obrnuto.

Državne odredbe

Stižemo u hotel, kojeg nam je, opet bez velike, tačnije nikakve mogućnosti izbora, odredila država. I to dan pred naš polazak. Bez obzira na to što smo ranije napravili rezervaciju u jednom od teheranskih hotela.

Cijena boravka u vrlo osrednjem hotelu, sitnica … Tričavih 250 američkih dolara, po osobi.

Negodujemo, dakako, tražeći obrazloženje, za takvu cijenu. Pogađate, država tako rekla i formirala cijene u vrijeme trajanja samita.

I još nam kažu da smo dobro prošli. Neki će, za istu uslugu u istom hotelu, plaćati i po 400 dolara.

Mimo samita, cijena je 99 dolara. I to je previše za dobijenu uslugu.

Plaćanje je u kešu, u američkoj valuti, a dio novca odmah polažemo na recepciji hotela.

A tek kad bismo počeli, nadugo i naširoko, o načinu dolaska do informacija do sugovornika, o kondicionim pripremama za dolazak na poziciju za javljanje uživo… E, to bi potrajalo.

No, nadmudrivanje i ubjeđivanje, svesrdna pomoć bosanskohercegovačkog ambasadora u Iranu Emira Hadžikadunića, „hvatanje krivina“ i traženje propusta u protokolu, omogućavaju nam da uradimo pristojan novinarski posao.

Zadnji je dan samita, skoro 22 sata, završni govor iranskog predsjednika Mahmouda Ahmadinejada. Kolega sa Al Jazeere English, Imran Khan i ja, imamo javljanja uživo, istovremeno, iz iste prostorije.


Iranke prate modu, uprkos ograničenjima [EPA]

I najednom, usred žive priče, gubi se veza i sa Sarajevom i sa Dohom. Organizatori odlučili da „ukinu“ internet.  

Naš snimatelj Faris i ja pokušavamo stvari riješiti alternativnim putem i nekako uspijevamo.

Nakon skoro dvadeset sati posla tog dana, konačno je gotovo. Skupljamo opremu.

Prilazi nam kolegica, novinarka iz Irana. Farisu i meni, donijela rižu, masline, vodu i breskve. Za večeru!

Naš prevoditelj, Amir Gulšani, koji je zaista uradio sjajan posao tih dana, kaže da mu je žao što se naše druženje primiče kraju. Nažalost, zbog okolnosti u kojima se sve dešavalo, nisam spreman, pa makar i kurtoazno, odgovoriti mu na isti način. Samo se, neuvjerljivo, smješkam.

Sreli smo različite ljude tih dana u Teheranu. Uglavnom, dragi i topli…

Neki su bili spremni satima pričati o bosanskohercegovačkom predsjedniku Aliji Izetbegoviću, o tačkama optužnice protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Drugi su, pak, pitali da li se u Bosni vodio rat između šija i sunija.

Oni s kojima smo mi razgovarali, uglavnom su oprezni u kvalifikaciji vlasti u njihovoj državi. No, mnogi će, kažu sa sjetom, spomenuti bivšeg iranskog predsjednika Mohammeda Khatamija.

Posljednji dan boravka u Teheranu provodimo sa ambasadorom Hadžikadunićem i našim zemljakom, sjajnim Muamerom Spahićem, koji živi i radi u glavnom gradu Irana i koji je sve prethodne dane naš boravak pokušavao učiniti što ugodnijim.

Moderni sjever

Vrijeme provodimo u sjevernom dijelu Teherana, modernom, bogatom, sa najboljim automobilima na širokim ulicama, sjajnim restoranima, šetalištima, vidikovcima, galerijama, tržnim centrima…

Iranci će, manje u šali, a više u zbilji, reći da u ovaj dio grada islamska revolucija još nije stigla.

Ulice pune žena, sa tek ovlaš stavljenim maramama, ispod kojih se vidi dobar dio kose. Odjevene po posljednjoj milanskoj i pariškoj modi.

Zakon u ovoj zemlji nalaže poseban kod oblačenja, u skladu sa islamskim propisima, za žene i za muškarce.

Zahtjevniji je, svakako, za žene i podrazumijeva, između ostalog, nošenje marame.

No, barem u Teheranu, kod većine žena, način pokrivanja  pokazuje da vrlo vjerovatno ne bi bile pokrivene da spomenutog zakona nema.

Na nosevima nemalog broja njih – flasteri. Kao znak tek izvršenog estetskog, hirurškog zahvata na nosu. Što je pravi hit posljednjih godina među bogatijim Irankama.

Mogućnost izbora

I sljedeća situacija dio je slike Irana:

Mladić i djevojka, šetaju, držeći se za ruke. Zaustavlja ih policajac. Uvidom u lična dokumenta – u kojima je navedeno bračno stanje – ustanovit će da nisu vjenčani. Njih dvoje tvrde da su zaručnici. Policajac pita mladića za ime buduće punice i traži njen broj telefona.

Poziva je, pita je da li zna gdje je sada njena kćerka, s kim se nalazi, u kakvom je odnosu sa spomenutim mladićem. Majka djevojke potvrđuje njihove tvrdnje.

Policajac vraća dokumente, pušta ih, uz podsjećanje da onima koji nisu vjenčani nije dozvoljeno držanje za ruke. Njih dvoje nastavljaju šetnju, svjesni da su mogli i gore proći.

Mnogo toga u Teheranu ponukat će vas da shvatite koliko je, u nekim stvarima, važna mogućnost izbora, ali i kako tu mogućnost često ne cijenimo i često je zloupotrebljavamo.

Ovaj zanimljivi dan završavamo u kafe bašti Muzeja filmske umjetnosti.

Pada mi napamet film „ Razdvojenost“ poznatog iranskog redatelja Asghara Farhadija, film koji je na posljednjoj dodjeli Oscara pobijedio u kategoriji najboljeg stranog filma. 

I anketa, koja je o ovom iranskom filmu napravljena na ulicama Tel Aviva u  kojoj jedan stanovnik ovog izraelskog grada, iznenađeno,  kaže: „Pa, oni imaju iste živote, iste strahove, iste nade…“

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Blog
POPULARNO