U visine, invalidskom stazom

Četvrtog dana Igara takmičili su se paraolimpijski atletičari (Getty Images)
Četvrtog dana Igara takmičili su se paraolimpijski atletičari (Getty Images)

Piše: Vedat Spahović

Da vjerujem službenim podacima. Ne umijem. Gledam i sumnjam. Meni bi trebala sa ovom akreditacijom biti privilegija da “vjerujem vlastitim očima”, ali jok. Na Otvaranju Paraolimpijade 80.000 na stadionu. Ipak, nedostaje mi ona Velika, ona “prava”, manje je glamura, vreve i muzike.

Ja i dalje provjeravam štampu. Ne razumijem. Još jedna Olimpijada. Para, ali velika paraolimpijada.

Najkorektnije bi bilo da kažem – učim. Ne o brojkama, niko ne pamti brojke.

Pamtim ljude. Ovdje je riječ o čovjeku, koliko god gordo da zvuči, u vremenima u kojim živimo, gdje je mala nagrada za ljudski dar da budeš human i čovječan.

“Moli” me ta ista engleska štampa što je listam, radio koji slušam i tv kojoj ne vjerujem “tim mojim očima”; ne analiziraj priče kako su i kada ove žene i ovi muškarci došli u kožu ovih invaliditeta. Pitaj, kako su ovako sportski moćni, koja ih je volja i duševnost popela u ove visine, gdje se ne trijumfuje smrskanim tijelom već srcem, snagom i vjerom.

Kojim akcentom govoriš

Od toliko moćnih izliva ljudskog divljenja, gdje po rijetki put i britanski tabloidi Ruperta Murdocha i sličnih magnata trača i zla pišu o običnim ljudima, a ne monstrumima, meni um ne dozvoljava daleko od mene. Moraću na engleskom, ali ću objasniti.

I might speak in an accent but I do not think in an accent.

Ovo je jedan od invaliditeta nas što smo otišli od svojih kuća pa nas svaki domicilni osnovoškolac Švedske, Danske ili Velike Britanije podsjeća: A kojim akcentom ti to govoriš?

Ja možda govorim akcentom, ali ja mislim, ali ja sanjam, tim mojim, tim tvojim, univerzalnim jezikom. Ja to radim najmanje u dva jezika. A ti?

Provedeno junaštvom Paraolimpijade; ja mogu biti u kolicima, ja mogu igrati odbojku sjedeći, ja mogu baciti kuglu kako je naša Sanela baca sa invaliditetom, ali je moja sposobnost i snaga, da ne kažem i duša, u nebeskim visinama.

Sumnjam da će ovo dokučiti onaj moj prijatelj “odozdo”, što ga sretoh između dvije Olimpijade, one PRAVE i ove PARA, tamo kući kod mene, jer me je pitao “kako možete dozvoliti (k’o da je to moje djelo) onom iz Južne Afrike (Oscar Pistorius, mislim se ja, jer on ni ime ni prezime ne bi pogodio da živi još dva svoja mala života) da trči na onim staklenim nogama zajedno sa normalnim ljudima”.

Rekoh, pitao me prijatelj. Dalje se on kod mene vodi kao slučajni poznanik.

Čini mi se da učim, eto i ovim primjerom. Učim da će moje dijete i djeca cijelog svijeta živjeti i vremenima kada će se na one manje srećne i manje privilegovane, a jednako vrijedne, gledati istim očima. Kad će šansu imati svi a ne samo odabrani i “besprijekorno” zdravi.

Učim da volja, nada i radinost nisu kategorije iz svetih pisama, nego dnevna potreba i da se sve prepreke pred njima ruše.

Na nogama sudbine

Čini mi se da najviše učim od ovog istog svijeta, koji me ponekad pita kojim akcentom govorim, da se ne mora veličati samo Usain Bolt, nego i onaj njihov i sada moj Pistorius i toliki drugi sa ovih Para Igara, koji lete na nogama sudbine.

A imaćemo vremena za tabloide i političare, čim ovo neviđeno čudo prođe.

Slatko je umarati se lijepim riječima.

Jer, pogledaj kako to ružno zvuči dnevnopolitičkim jezikom.

David Cameron, britanski premijer, Paraolimpijadu je nazvao inspiracijom ne ove generacije, nego ljudskog roda.

U godini ili u vremenu kada je njegova Vlada nezapamćeno srezala ili skinula benefite ljudima sa invaliditetima, u ime štednje i bolje budućnosti.

Nije čas hipokriziji. Ovo je čas punih stadiona i tv ekrana da “povjeruješ vlastitim očima” da se u medijskom prostoru događa i lijepa vijest da je zdrav i mobilan čovjek inspirisan onim manje – mobilnim.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Blog
POPULARNO