Piše: Sue Turton
Prije nego što smo napustili Deir Sunbuul, planinski grad u Siriji gdje smo boravili pet dana, ljekar me je tiho upitao mogu li pomoći u snabdijevanju njegove klinike lijekovima.
Rekla sam da ću pokušati.
Pričat ću sa nevladinim organizacijama i pozvati humanitarne organizacije.
Objavit ću listu stvari koje mu hitno trebaju, koju je nabrzinu sastavio.
Pričat ću bilo s kim za koga mislim da može dopremiti lijekove.
Zbog toga što je obučeni ljekar, koji vodi kliniku u svom rodnom gradu, u agoniji što ne može raditi svoj posao suočen s tolikom patnjom.
Prazna obećanja
Dr Hani Marouf pričao je o obećanjima koja je čuo od sirijskog Crvenog križa i turskog centra za distribuciju pomoći.
U telefonskim razgovorima više puta mu je rečeno da će lijekovi uskoro stići. Tako mu govore već tri mjeseca. Ništa nije stiglo.
Lista dr. Maroufa [Al Jazeera]
Radnici klinike bili su uzbuđeni kada su saznali da je za njih skupljen novac u Kuvajtu. Ništa im nije stiglo. Vjeruju da je novac ukraden u Turskoj.
Klinika je sad na izmaku snaga. Većina medicinske opreme je pokvarena ili istrošena. Vage za bebe ne rade. Jedina nosila, izrađena od platna, trula su i beskorisna.
Ljekar je u kliniku uvukao sto za stoni tenis na kojem pregleda pacijente i staru, drvenu vješalicu za kapute na kojoj drži kese sa salinom.
Na nekim policama su hrpe malih bijelih kutija. Pitam ga šta je u njima. Vitamini i lijekovi za Alzheimerovu bolest. On se smije. Njegovi pacijenti ne žive dovoljno dugo da bi dobili Alzheimera.
Kada su Vladine snage preuzele grad ranije ove godine, pretresle su njegovu prvobitnu kliniku i prosuli ulje po njoj. Ukrali su lijekove i opremu.
Režimski vojnici su otišli, a klinika je sad u drugoj zgradi, čija lokacija nije poznata bombašima.
‘Niko nam ne pomaže’
Ljekar i medicinska braća provode dane i noći u klinici. Marouf je premoren. Potpuno je izgubio nadu za budućnost.
“Postali smo mračna zemlja. Neke zemlje pomažu Basharu [al-Assadu] da pravi bombe i uništava našu zemlju. Ali nama niko ne pomaže.”
Rekao je da, nakon protekle godine, nema “razloga da se ičemu nada”, te da vjeruje kako će njegova zemlja postati drugi Afganistan.
Njegova montažna klinika je najbliža medicinska ustanova za deset gradova u planinskoj oblasti Jabal Zawiya.
Svaki dan dolaze pacijenti s bolovima u leđima, astmatičari – rutinski pacijenti kojima trebaju obični lijekovi. Ljekar im može ponuditi malo toga – čak je nestalo i antibiotika i injekcija za tetanus.
Međutim, ne nedostaje im samo lijekova. Hiljade beba na tom području nemaju zamjensko mlijeko već tri mjeseca. Zalihe su istekle pa bebe hrane kravljim mlijekom. Zbog toga bebe dobivaju dijareju, a mnoge ostaju izuzetno pothranjene.
Ova klinika postala je mnogo više od obične ambulante. Kada padaju bombe, ona je i poljska bolnica. Skoro svakog dana, pristižu ljudi koji su izgubili ogromne količine krvi, sa povredama glave ili pluća.
Jednog popodneva gledali smo Maroufa kako vadi hrpu šrapnela iz leđa jednog pacijenta. S pravom opremom, kaže, mogao je spasiti tog čovjeka. Umjesto toga, učinio je najbolje što je mogao, te ga je stavio u kamion koji je krenuo prema najbližoj bolnici, udaljenoj jedan sat vožnje po opasnim cestama. Pacijent je usput preminuo.
Ovo nisu borci koji ginu u konfliktu, već ljudi koji preživljavaju svakodnevna bombardiranja.
Jedne noći ljekar me je upitao zašto je svijet napustio sirijski narod.
Počela sam pričati o svjetskoj politici i rezolucijama Vijeća sigurnosti i onda prestala.
Dopremanje lijekova i medicinske opreme ovim ljudima nema veze s međunarodnom diplomatijom. Ovo je humanitarna katastrofa. Nevini ljudi umiru svakog dana.
Izvor: Al Jazeera