Piše: Marko Pavlović
Stigli smo na svet u razmaku od par dana. U moju korist.
Naše majke su delile sobu u porodilištu. Daleku rodbinsku liniju. I zajedničku anksioznost koja dolazi u paketu sa iščekivanjem prvog deteta. Odrasli smo u istom malom gradu, u centralnoj Srbiji. Išli u škole koje su uvek bile u međusobnoj blizini.
Tokom godina, u prolazu, naši roditelji razmenjivali su priče o svojim prvencima. Gde su. Kako su. Kakvi su.
Ali, uprkos svemu, osim tokom tih prvih dana u porodilištu on i ja se nikada zvanično nismo sreli. Sve do Sarajeva.
Znamo se?
„Darko, drago mi je“, ljubazno mi je pružio ruku.
Upoznavanje smo obavili uz nelagodni osmeh rođaka kojima, kao tridesetogodišnjacima, ovakva vrsta rečeničnih konstrukcija zvuči u najmanju ruku blesavo.
Ali istina je da nismo znali ništa jedan o drugome. Rođaci ili ne, jedan drugome smo bili potpuni stranci.
„I kako si?“, inicijalno mi se činilo kao logično pitanje.
Čim sam ga izgovorio, pomislih – možeš li biti formalniji? Uglavnom, konobar je stigao, ubrzo i kafa, a sa njom i upoznavanje.
Saznajem da je završio Ekonomski fakultet u Nišu. U Sarajevu je na nekoj mirovnoj konferenciji ili radionici o nenasilnoj komunikaciji. Tako nešto. U obližnjem hotelu uče kako da rešavaju konflikte.
Ko bi i pretpostavio da će te veštine morati da primenjuje koliko već na ovoj kafi.
Ne znamo se
U razvoju događaja, za koje nisam siguran da mogu najbolje objasniti, uhvatio sam sebe kako, u nekom trenutku, gotovo vičem na momka.
Ni krivog ni dužnog.
U našoj silnoj želji da se bolje upoznamo, upoznali smo se i više nego što je trebalo.
U moju odbranu, počeli smo da pričamo o planovima i poslu. Krajnje benigna tema? To sam i ja mislio. Dok mi nije izneo svoj stav o tome.
Ukratko, još uvek živi s roditeljima. Što je OK.
Ali činjenica da mu se baš i ne seli od njih. Po meni, ne baš toliko OK. Ali, hajde. OK.
Posla nema. Ne može, da ga nađe. Što je OK, u ovakvoj ekonomiji ionako je sve manje radnih mesta, a sve više radne snage.
Radnog iskustva nema. Jer, kaže, neće da radi „za džabe“. Ponudu za posao na neodređeno vreme u jednoj banci je odbio, jer ne želi radne subote – „ pa neću valjda da žrtvujem svoj život zbog posla“.
I, na kraju krajeva, „šta mi garantuje da me posle šest meseci neće šutnuti“.
Monolog je potrajao.
Na ono što je potom usledilo nisam previše bio ponosan.
Ali kao i svi koji su u uverenju da je njihov stav jedino ispravan, osetio sam neodoljivu potrebu da ga podelim. Iako za tim nije bilo nikakvog interesa druge strane.
Teorija zavere
Završetak fakulteta ili, na kojem god stupnju završeno obrazovanje, ekvivalent je prilasku atletičara na startnu poziciju.
Samo diplomiranje je oglašavanje pištolja za početak trke.
U nedostatku bolje metafore, ono što potom sledi je najlakše opisati kao maraton. Svaki od 42 kilometra je za našu generaciju gotovo izvestan broj godina koji ćemo morati da radimo.
Bilo koje samouveravanje da će neko, ko trči pre ili iza nas, da ljubazno zastane, preda vam svoju startnu poziciju ili oslobodi prostor kako bi vam trka bila što udobnija je, prosto govoreći, utopija.
U istoriji čovečanstva ničije prvo radno mesto nije bilo sjajno, nije bilo ostvarenje svih snova i, sasvim sigurno, nije bilo fenomenalno plaćeno.
Biranje prvog posla je legitiman proces, ali biranje idealnog prvog posla je čisto gubljenje vremena.
Ima jednako logike koliko i čekanje da izađe najnovija generacija air-powerd patika kojom ćete dobiti na neverovatnoj brzini. Dok je neki drugi trkač, u onim iznošenim, već pretrčao 12 kilometara.
Neiskusni ekspert
„Šta ćeš biti kad porasteš?“ je, verovatno, pored, „Koga više voliš, mamu ili tatu?“, najgluplje pitanje kojem bilo koje dete treba da bude izloženo.
Prvo, „porasti“ je biološki proces koji se završi relativno brzo. A ono što dolazi posle toga je mučno dug proces traženja, preispitivanja i otkrivanja.
Niko decu ne pita „Šta sve planiraš da probaš da radiš kad odrasteš, pre nego što otkriješ ono u čemu si dobar?“
Valjda ne zvuči previše dobro, a i niko od odraslih ne želi da odmah otkrije detetu jednostavnu istinu – „OK je ako ne znaš čime ćeš se baviti, ionako ćeš sam to u nekom trenutku otkriti. Uživaj u vožnji.“
Ali čitav koncept otkrivanja podrazumeva istraživanje. Probaš. Vidiš. Ne ide. Nastaviš dalje.
I dok sam gledao u svog vršnjaka koji je uveren da je sve bezveze, da nema smisla i da ovde stvari rade „samo ako imaš vezu“, pomislio sam u sebi – „kako je moguće da ne vidiš ovo što i ja?“
Kako je moguće da ja ispred sebe vidim mladog momka koji bi po svim parametrima mogao da ima svet pod nogama.
A ti ga uopšte ne registruješ.
Kako je moguće da taj momak svet posmatra kroz prozor svoje dečačke sobe, odbijajući da ima ikakve veze sa njim.
Svet pod nogama možda zvuči kao kliše, ali gledajući Oscara Pistoriusa kako redefiniše njegovo značenje, pomislio sam kako znajući ono što danas znamo, bilo kakvi izgovori su deficitarni.
Blade Running
Sa pozicije nekog ko prima redovnu platu.
Nema zdravstvene ili egzistencijalne probleme i ne nužno razlog da se požali – svestan da je moja situacija vrlo ugodna.
Ali istovremeno i jako nova za mene.
Izrazito slikovito se srećam horor poslova, debakla od šefova, kuhinja, restorana, kancelarija, skladišta, redakcija.
Znam taj osećaj, jer je godinama bio deo mene. Na ovaj trenutni se još privikavam.
Ali, vožnja kroz sva ta iskustva i uspomene je ono zbog čega strah od budućnosti više nije nešto što me opterećuje.
Kakva god bila, obećao sam sebi da ću uživati u svakoj novoj vožnji.
Razumemo se
Nepoznati broj. Nepoznati pozivni.
Oprezno se javljam.
Glas nepoznat. Malo previše entuzijastičan.
„Kako si, šta ima novo?“ i dalje ne odzvanja poznato. Sve dok nije usledilo pojašnjenje: “Pa, Darko je.“
Kada smo se pre šest meseci videli prvi i poslednji put, nisam stekao utisak da nešto umire od želje da ponovimo to kafenisanje.
„Slušaj, okrenuo sam te na kratko, hteo sam da ti javim neke novosti.“
„Pa šta ima? Gde si?“, pitam ja. Veza jeste loša, ali odgovor koji sam dobio me je za trenutak bacio u rebus.
„Jesi ti to rekao u Indiji ili Inđiji?“, ponovo pitam za svaki slučaj.
„Ma Inđiji, čoveče. Mada radim za Indijce. Reci kako je blesavo?“, pitanje mu je ispratio gromoglasni smeh.
„Zovem te iz firme. Skoro sam se preselio ovde. Nego znam da ti Inđija nije baš usput, ali, javi se kada budeš u Beogradu. Mogli bi da se nađemo na kafi, imam svašta da ti pričam.“
„Ti častiš.“
Izvor: Al Jazeera