Piše: Vedat Spahović
Završila je i Paraolimpijada. Čitam u Guardianu. Legendarni pjevač Leonard Cohen nije bio među zvijezdama zatvaranja Paraolimpijade, mada je, eto, slučaj htio da ima koncert u Londonu gotovo u isto vrijeme kad i ta veličanstvena ceremonija. Ako ništa drugo, mogao je poslati tekst jedne svoje pjesme koja bi perfektno rekla ono što ja ne umijem.
Nesvikao sam i obhrvan emocijama da su ovih 12 dana Paraolimpijade pored mene defilirali ljudi, sportski heroji, manje sretni od nas što normalno hodamo, vidimo, čujemo… trčimo. Cohenova himna tom junaštvu invalida i ignoranciji zdravih mogla bi se prevesti ovako:
Niste savršeni, uvijek ima neka pukotina. U svemu. Kroz pukotine svjetlost i ulazi.
Osjećam nekako da me je to svjetlo Paraolimpijade dotaklo. Nisam nikad ni bio, u najgorem slučaju, pristaliaca kulta perfektno zdravog tijela, naročito ne onog hitlerovskog iz 1936. godine i berlinskih Olimpijskih Igara.
Izbjeglica specijalista
Dođe mi tako nešto jedan drugi Nijemac, dr. Ludwig Guttman, izbjeglica od nacističke ceremonije zatvaranja u Berlinu u Veliku Britaniju, kao neki dalji rođak, jer je osnivač paraolimpijskog pokreta 1948. godine ovdje u bolnici u Stoke Mandevillu nedaleko od Londona. Tu sam ja izbjeglica, k'o i doktor Njemac-Jevrej, 50 godina kasnije, sreo izbjeglicu specijalistu, našeg doktora Seada Čizmića. Pričali smo o ratu i bolesti.
Nikako da razumijem. Ne izvještavaš ti ovdje o nekim ljudima koje treba žaliti. Naročito ne kad su u pitanju ovi sportski heroji koji su uzori ne samo populacije invalida, nego i perfektno zdravih osoba. I njima i nama svaki dan je potrebno što više one već spomenute Cohenove svjetlosti da prodre kroz pukotine života.
Šta primjećujem mimo stadiona i šta me u isto vrijeme i zbunjuje i fascinira su utrostručeni biciklisti na teškoj stazi londonskih ulica i u peterostručeni šetači i džogeri po parkovima. Ovo ne umijem dokazati, ovo je možda i impresija nakon sportske dimenzije koja me osvaja po stradfordskim stadionima Olimpijskog parka.
Finale te fascinacije paraolimpijskim sportom mi se desilo uz zlatne bosanskohercegovačke odbojkaše i Sanelu Redžić, bacačicu kugle.
Kao neboderi
Naše najbolje osjetim. Onu ljutnju na svoju državu su pretvorili u pozitivnu energiju da preokrenu rezultat s Iranom, vječitim rivalom u finalima. Nekako mi izgledaju neboderski visoki i moćni kad iz pozicije šampiona svijeta iz sjedećeg stava ustanu u onaj neboderski, pobjednički, prkosni, stojeći gard nepobjedivih u običnom životu.
Olimpijski stadion je od početka do zadnje petarde zatvaranja bio u nekakvoj svjetlosnoj i zvučnoj vatri čuvene grupe Coldplay, Rihanne i Jay-Z. Opet spektakl. Trebalo je maknuti se iz stadiona pa saznati da je gorio, ustvari, cijeli London od vatrometa.
Na stadionu je opet nekih 80.000 ljudi. Karta viška se tražila k'o zlato. A po ko zna koji put treba naglasiti zatvarala se Para, a ne ona primarna Olimpijada. Milioni pored televizijskih ekrana. Mediji se danima pretiču u izvještavanju i komentarima.
Zašto London postaje glavnim gradom Paraolimpijskog pokreta budućnosti?
Evo samo dva kriterija: organizacijski i ambijentalni.
Veliki grad velike Paraolimpijade
Atina – ambijentalno vrhunska, organizacijski nedostatna. Peking – organizacijski nedokučiv, ambijentalno jednoličan. London – organizacijski, volonterski, posjetom (blizu tri miliona u objektima Olimpijade) nedostignut ni u budućnosti, ambijentalno – prijestolnica svijeta.
Najmilije pitanje tog istog svijeta će biti: a ekonomski? Gubitak, kao i svugdje drugo nakon ovakvih događaja?
Odgovor: ovaj Olimpijsk park iz kojeg sam se javljao više od mjesec dana bit će već sutra pretvoren u stotine hektara otvorenog prostora, prodajnog i stambenog, vodenih kanala, devet direktnih nadzemnih i podzemnih linija, pet sportskih borilišta svjetske klase i pet potpuno oporavljenih komšiluka centralnog Londona, koji su nekada bili obespravljena ili no go zona. Uzeto iz britanske štampe. Turistički prihod ne završava olimpijadama.
Lord Sebastian Coe, predsjednik Olimpijskog komiteta Velike Britanije, poručuje da će se obje olimpijade prepoznavati još godinama u svijetu kao proizvod koji je Made in Britain.
Sve brojim. Ko ovaj račun plaća, naprimjer, od dva otvaranja i dva zatvaranja? Trebalo je napustiti Park ili biti pored TV-ekrana da bi saznalo da nije “gorio” samo stadion, nego cijeli grad. Taj veliki grad velike Paraolimpijade.
Izvor: Al Jazeera