Generacija na kojoj je izvršena velika racija

Bivši đaci su se smjenjivali pred tablom i govorili o sebi u proteklih 20 godina (Al Jazeera)
Bivši đaci su se smjenjivali pred tablom i govorili o sebi u proteklih 20 godina (Al Jazeera)

Piše: Edin Krehić

Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija, na kojoj će se izvršiti velika posljednja racija…

Jer devedeseta, polako baš prolazi, ispod mog prozora, odlaze crveni karanfili…

Godište ‘72. i ‘73., ostav i vrati se…

***

Vratili su se nakon 20 godina na Ilidžu kraj Sarajeva, među zidine ondašnjeg  Srednjoškolskog centra „Igmanski marš“ (Četvrta gimnazija) na dvije decenije mature koju nisu imali.

Došli su iz cijele Bosne i Hercegovine i drugih država Balkana, praćeni porukama nekadašnjih prijatelja iz školskih klupa na Facebooku, iz Evrope i Amerike.

Nisu zaboravili školu iz čijeg su nesvršenog četvrtog razreda uskočili u razne uniforme ili otišli daleko.

Ovo je priča o jednoj ilidžanskoj generaciji  raznesenoj u paramparčad.

A, čije dijelove preživjeli polako i, čini se ustrajno, počinju skupljati.

***

Poruka na Facebooku je bila štura.

„Drug moj, kako si? Nismo se čuli i vidjeli toliko dugo, a sada se dogovaramo kao da smo jučer stali… Nisam sigurna je li ti iko javio za proslavu 20 godina mature. Ako si raspoložen, javni.“

Pisala je Sanela Merjem Rustempašić, profesorica (mr. odgojnih nauka, pred doktoratom), majka troje djece. Išli smo zajedno na Žurnalističku sekciju kod profesorice Živke Golo i objavljivali svoje tekstove i listu Sigma.

Ustvari, ideja od okupljanju krenula je od Dragana Mandića, koji je sada u Banjoj Luci, još prošle godine na Facebooku, osnivajući grupu naše škole.

Zbog poslovnih obaveza naposlijetku nije došao, ali je skupa sa Draganom Kovačević poslao poruku dan prije okupljanja:

„Puno vas pozdravljamo!“

***

Kafić preko puta ulaza u školu, omiljeno sastajalište onih što pobjegnu sa časa, opet je bio dobrano popunjen.

Bilo je kasno poslijepodne kad je počinjalo sretanje nakon 20 godina.

Poljupci, zagrljaji, rukovanja…

Ondašnja djeca, danas odrasli ljudi koji imaju svoju djecu, dolaze jedno za drugim.

Lično, i valjda normalno, prvo prepoznajemo raju iz svog razreda: Jasmina Pekmezović, Samir Prljača… Ali ne samo iz svog: sportista Senad Hodžić kao da je zaledio vrijeme.

Božidarku Zekić dovezli su muž i stariji sin Andrija. Parkirali su ispred Doma zdravlja, odakle je sama nastavila pješke.

„Jako sam uzbuđena, koračam prema školi, mojoj školi, za koju me vežu samo lijepe uspomene…Ne vidim nikoga, pitam se da li su već ušli u školu, kad čujem iz obližnjeg kafića neko komentariše: ‘Evo i Bobe'… Osmjehujem se i ubrzanim korakom prilazim kafiću, kad tamo sjede sva ta meni draga lica, kao da nije prošlo 20 godina…“

Ovim riječima opisaće Božidarka za Al Jazeeru susret sa školskim prijateljima, dvije decenije poslije, uz žal što tu nisu bili i ostali drugovi, rasuti po bijelom svijetu, ali i nadu da će biti još okupljanja, u većem broju.

Iz škole zvoni za kraj velikog odmora i početak časa.

Subota je.

Rukovodstvo škole je našoj generaciji izašlo u susret i stvorilo puni ugođaj.

Ulazak unutra, šetnja poznatim hodnicima, penjanje na sprat, u učionicu…

Unutra…

Svako je sjeo na svoje mjesto. I počela je prozivka. Izlazak na tablu, kratko predstavljanje…

„Pripremali smo se za ovaj susret mjesecima… Bio je to put od zamisli, pronalaženja školskih prijatelja do organizacije. Imala sam tremu. Ne znam zašto. Kako će izgledati prijatelji poslije 20 godina? Onog momenta kada smo ušli u školu, srce je počelo jače lupati. Kada smo ušli u učionicu, vratila mi se slika… Tačno sam znala gdje je ko sjedio marta 1992. I onda je uslijedilo predstavljanje. Bila sam jako sretna što nas rat nije udaljio od učenja i želje da postanemo roditelji. Uspjeli smo! Pobijedili smo i sada smo tu“, kaže Rustempašić.

Slušali smo opaske profesora Bozala da za nas nije matematika, već utovaranje magle u avione na Butmiru, pitali profesora Vaskovića možemo li i mi zapaliti cigaretu s njim pred kraj časa kraj otvorenog prozora i, naravno, bili odbijeni. Igrali smo basketa u dvorani, kasnije pili tople čokolade u kafiću Basket kakvog više nema, i tako redom…

Sad, 20 godina poslije, pogled iz nove ere budi nešto sjete, dio mladosti, a lijepe slike sigurno potiskuju eventualne ružne.

Kao đaci prvog, drugog i trećeg razreda, gledali smo one završne, kako u školi i ispred nje, uz slavlje idu dalje. Prvo na maturu u sakoima uparenim s kravatama koje su im vezali očevi, cipelama na štikle, u automobilima marke: ne Clio 3, već Golf ‘kec’ ili ‘dvic'a, Renault 4 ili 5 – slično ocjenama koje smo dobijali.
A, na koje smo zaboravili.

Ali nećemo zaboraviti da smo išli u ovu školu, jer je ista stvar sa drugim školama i drugim generacijama.
I svaka je posebna, pa i naša.
Zato smo se i okupili i…
Vidite šta nas ima-mašala!

Obično, na svako novo okupljanje dolazi sve manje nekadašnjih maturanata. Paradoks što se naše generacije i škole tiče – očekujemo da nas, Bože zdravlja, idući put dođe više.

Hvala vodstvu škole što nam je omogućilo da se vratimo u njene klupe. I svima koji su se potrudili da se okupimo i, kao što vidimo na društvenim platformama, izazovemo želju drugih da nam se idući put pridruže.”

***

Poslije zvona za kraj časa, šta da se priča: hotel, večera i, što bi okupljena raja iz Generacije 88-92 ‘The best of’ rekla, dernek.

Baš kao nekad prije…

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO