Dva golmana

Otac i sin, oba golmana - Amir i Asmir Begović (Al Jazeera)
Otac i sin, oba golmana - Amir i Asmir Begović (Al Jazeera)

  Piše: Vedat Spahović

Pitam kćerku nešto mlađu od Asmira (25) da mi pomogne oko naslova, izgubljen sam u mješavini njegovog kanadskog engleskog i pristojnog bosanskog.

Ona kaže: “Like father, like son” (Kakav otac, takav sin). Ja joj kažem: “Je li to ono naše – ne pada kruška pod jabuku”, a ona me čudno gleda. Slično Asmiru dok ga pitam: “Kako ti se majka prezivala?”, a on k'o iz topa: “Begović”. Kaže mi moja Sarah: “Što ga nisi pitao koje je njeno maiden name (djevojačko prezime)?”. Treba nam rječnik, po glavi kuće.

Razumjeli smo se dobro, Asmir i ja, ljetos u Dublinu, gdje je igrala Irska protiv Bosne i Hercegovine. Mislim se, biće bolje za priču kad je nadopunim ocem Amirom, mada sam i od njega stariji najmanje 10 godina, a obojica smo živjeli za isti klub i grad – trebinjski Leotar.

Množim 10 godina razlike u godinama i sad će još 20 godina da se nismo sreli. Amir i ja. Asmira sam gledao samo na televiziji.

Ćiro, braniću za tebe

Asmir je svoj peti rođendan proslavio u bijegu od Trebinja i rata, u Makedoniji. Potom još jedan bijeg porodice Begović u Tursku, pa nedaće gdje se skrasiti u Evropi, da bi našli njemačka vrata odškrinuta. Tu su nekako skucali svoj novi dom. Sve do novog progona iz Njemačke u daleku Kanadu i još hladniji Edmonton. Tu je Asmir, od oca i trenera golmana Amira, prvi put postao – golman. Primijetila ga je menadžment kompanija i ponuđen mu je izlet u nepoznato po britanskom Ostrvu.

Kaže mi Asmir: “Nije me otac nagonio njegovim golmanskim putem. Nije, stvarno.”

A meni u glavi ona rukometna Amirova poza kad zatvara bliži ugao gola. “Like father, like son”.
Asmir isti Amir. I obratno.

Krčio je Asmir put sa 16 godina sebi i familiji koja je htjela da se vrati iz Kanade opet bliže kući, barem do Njemačke, gdje su jednom već gradili novi život. Počelo je probama u dva jaka Premier ligaša, Portsmouthu i Totenhamu, da bi kad je došlo vrijeme prvog potpisa vrela telefonska linija sa ocem ključala od nedoumice.

“Uživam provoditi vrijeme sa mojima iz reprezentacije. Tako se dobro slažemo. Moramo napraviti i rezultat. To ova složnost traži od nas”, kaže Asmir Begović.

U tom nemilosrdnom svijetu profesionalnog otimanja za talente potpisivalo se sa Asmirom, potvrđuje mi to i Amir, u “pet do šest”. Naročito je dramatičan bio finalni potpis malo kasnije u karijeri za Stoke. Trener Pulis nije odustajao, upornost mu se isplatila, a Asmir je pored unosnog ugovora, od 3,2 milijuna funti, dobio i obećanja da neće sjediti na klupi. Jedini nesporazum sa Stokeom je bio kad je Amir osjetio da ga grčevito traži Chelsea. Osjetio je to i Pulis, pa je prednost dobio Sorensen, a Amir klupu.

U Portsmouthu je bio od 2003. do 2010, a senzacionalno je gdje se je sve kalio:

Dvije hiljade i pete, La Louviere, pozajmica, zatim 2006. Macclesfield Town, 2007. Bournemouth, 2008. Yeovil Town, 2009. Ipswich Town. Pozajmice.

Portsmouth je potonuo finansijski. Na Asmiru su izvlačili svaki peni njihovog novčanog spasa. Asmiru je ostala ljubav prema tom prvom ostrvskom iskustvu i nešto još važnije.

Susret sa Amerikankom Nicolle u Southamptonu nadomak Portsmoutha, sa kojom danas ima kćer, Mia-Taylor.

U nacionalnom timu Kanade je branio u akademijskim kategorijama i kasnije od 2004. do 2007.

Kažu i otac i sin da je najznačajnija godina u njegovoj dosadašnjoj karijeri bila 2009, kada je dobio poziv od Ćire Blaževića za bh. reprezentaciju.

Bio je to, kaže mi Amir, urnebesni razgovor  na “ti”. Asmir ne zna drugačije, nema u engleskom persiranja.
“Trebam li ti stvarno, Ćiro, braniću za tebe?”

“Trebaš sine, dolazi.”

“Hvala ti, Ćiro.”

“Dolazi, sine.”

Asmir, smiješan dječak-čovjek, Ćiro glumac-profesionalac.

Ali posrećilo se i BiH i Asmiru. Nikad nije zažalio što je izabrao nacionalni dres svog rođenja. Pretpostavio ga je Kanadi.

Kaže mi: “Uživam provoditi vrijeme sa mojima iz reprezentacije. Tako se dobro slažemo. Moramo napraviti i rezultat. To ova složnost traži od nas.”

Neće baš svi u golmane

Meni se još u Dublinu učinilo da sam brzo iscrpio sportski razgovor. Htio sam bar nakratko, sa sada 25-godišnjim Asmirom nazad kući u Trebinje, barem u mislima. Tražim od momka nemoguće. Od svoje četvrte godine bio je tamo samo jednom, 2008, na djedovoj dženazi. Kaže: “Tužan događaj, a bilo mi je lijepo. To je moj grad. Ne znam. Tako osjećam.”

Amir je u vrijeme dženaze svoga oca Mustafe bio u Sarajevu, ali nam govori da emotivni šok ikakvog odlaska u Trebinje, a pogotovo na dženazu ocu, po savjetu ljekara nije bio dopustiv. Jednom mu je pozlilo u Sloveniji vraćajući se kući u Bosnu. Iz Heilbronna kraj Stuttgarta, gdje žive Begovići, familija se uputila u Sarajevo.

Doživio je takav udar panike da mu je postalo bliže da se iz Novog Mesta vraća u Stuttgart, nego da nastavi u BiH. Računao je sa doktorima u Sloveniji kilometražu u ovom i onom pravcu, te zdravstveni status i prevagnulo je. Ideš za Sarajevo. Mnogo je bliže čak i umrijeti kući.

Ono što Amira tišti, a Asmir i ne zna o čemu se tu radi, jeste “kad će neki iz njihovog rodnog grada prestati tjerati neke Begoviće iz trebinjskog suživota”. Kaže Amir, prvi put su to radili jer su mislili da će im biti bolje i šire bez nas. Sada bi nas još dublje gurnuli od sebe, jer ne mogu gledati naš protjerani uspjeh. Dodaje da se radi o ostrašćenoj manjini nacionalista, koji na kraju neće uspjeti živjeti ni sa samim sobom.

Što se većine tiče, žao mu je što većina drži da se nema zbog čega njemu i njegovoj djeci izviniti. Kaže, ponašaju se kao da smo i jedni i drugi zalutali kroz dvije ulice u jednom danu, pa se opet sudarili i bez pitanja šta bi tih 20-tak godina. Opet bi na kafu. Može li to tako, pita on mene, a ja mu ne umijem odgovoriti, mada sam, eto, stariji.

Imaju i oni treći. Oni se stide budala iz svojih redova, vole druge i drugačije i vjeruju da je staro Trebinje još jednom moguće. Oni se nemaju kome izviniti, sem ludom nesrećnom vremenu.

Ovdje ne završava priča o dva golmana, jer ima i treći. Anel (21).

I četvrti. Denis (12). E taj, kažu, neće u golmane. Ali hoće u Trebinje i Stolac, naročito ljeti.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO