Svaki put se zamislim i uhvati me jad,
Kada prošetam kroz ono što je nekad bio grad.
Shvatam zašto ljudi sada mahom odlaze i sele
Jer ne mogu više da gledaju podvrnute pele.
Koji ne samo da su oko zgrade počupali cvijeće,
Već na isto mjesto sa prozora pobacali smeće.
Ali avaj, šta ćeš, s’ asfaltom teško se barata,
Vala, teže su mi od granata posljedice rata…
Ovo su prve dvije strofe pjesme sarajevskog benda Vatreni poljubac i često mi se vrzmaju po glavi u posljednje vrijeme dok šetam ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine.
No, više se ne može „izvlačiti“ na ratna dešavanja, prošlo je prilično mnogo vremena od toga, sasvim dovoljno da se ljudi vrate u pristojnu normalu. Ako ne mi Sarajlije, koji smo boravili ovdje od 1992. do 1995. godine, onda makar oni koji su se vratili iz centara evropske kulture, tipa Njemačke, skandinavskih država, Francuske…
Čarobna vozila
Krenimo redom, što bi se reklo „usputno“.
Biti pješak u Sarajevu je zločin iz više uglova. Samo pokušajte prošetati pored Parlamenta Bosne i Hercegovine u jutarnjim satima, prema mostu Suade Dilberović i Olge Sučić (nekadašnja Vrbanja) i bukvalno ćete ići ulicom – trotoar sa jedne strane je rezervisan za automobile.
U krugu od dvjestotinjak metara postoje dva povelika parkinga. Na jednom je sat ostavljanja vozila 1 KM, za drugi ne znam. No, ipak je lakše pored „glavne džade“ ostaviti automobil, a ko hoda – pa, ko mu je kriv???
Nedaleko je policijska stanica. Sigurno ćete često vidjeti vozilo organa reda i mira u Sarajevu kako iz uličice od te ustanove izlaze na glavnu ulicu bez žmigavca, upaljenih svjetala (naravno bez upaljenog rotirajućeg svjetla), incidenata za koje bi mi, građani, sigurno platili kaznu.
Običnom putniku-namjerniku učinit će se kako su ta bijelo-crna ili bijelo-plava vozila čarobna, jer ona sve mogu. I tako se kretati, bez žmigavaca, bez upaljenih svjetala, ići većom brzinom nego što je dozvoljeno, stajati na ulici bez upaljena „sva četiri“, parkirati se gdje god žele…
Ni pješaci nisu ništa bolji. Roditelji koji vode malu djecu pretrčavaju na mjestima gdje nit’ ima semafora niti obilježenog prijelaza preko ulice. Kada vozite iza vozila javnog saobraćaja, ako prolazite pored stanice na koju je isto stalo, budite veoma oprezni, jer putnici odmah zaobilaze to isto vozilo i prelaze ulicu.
Pucanje filma
Ljeto je, popodnevni sati. Kroz Ferhadiju teško prolazite, hem od ljetnih bašti koje su je blokirale, hem od „starih znanaca“ koji se dugo nisu vidjeli (obično su u grupama od pet do 10 članova), koji se grle, ljube, nadglasavaju, spominju, uz osmijeh, članove bliže familije jedan drugom u ne tako lijepom kontekstu. Vi i dalje pokušavate kretati se, ali to je sve teže i teže, dok vam „ne pukne film“ i odlazite u suprotnom smjeru.
Ni noćni sati nisu ništa bolji, dapače. Pored bašti, grupica, tu su i bijesna vozila, veoma često stranih tablica, koja su se parkirala na trotoar zbog obližnjih ugostiteljskih objekata. U najboljem slučaju, oni samo nekoga čekaju, vozač je u vozilu, lanena košuljica, njegovana frizura, te milozvučna muzika tipa: „Što me pitaš kako živim jaaaaaaaaa…“.
Kritične su i javne ustanove.
Koliko god da u automobilu vozite hitan slučaj ka sarajevskom Kliničkom centru, ukoliko je u njemu neki kongres, seminar ili nešto treće – zaboravite da ćete vozilom ući u krug bolnice.
Šalteri u općinama i zavodima su, također, „na nivou“, što bi rekao popularni Žika (Gidra Bojanić) iz Žikine dinastije. Vidite koliko ima usposlenika, vidite koliko ima šaltera, ali od njih maksimalno petina radi, stvaraju se ogromni redovi, a ako neko to prokomentira naglas, dobije odgovor kako su „pretrpani poslom“.
Bespotrebno ponavljanje
Primijetili ste kako ovdje nema priče o „visokoj stopi nasilja u Sarajevu“ ili o „kvaliteti vozila javnog saobraćaja“ i „nepovezanosti javne uprave“, „uništenim putevima“ na račun kojih veliki broj automehaničara dobro živi…
Ovo navedeno je sve tačno, ali bi bilo previše opet i opet ponavljati, ali se na tome ne može ništa uraditi.
Na ranije navedenim stvarima se ipak može, ako ništa sa građanske strane.
Nije teško naći pješački prijelaz, sačekati zeleno na semaforu kako bismo prešli na drugu stranu ulice, baciti papirić u kantu za smeće, a ne iz automobila u pokretu, parkirati gdje je to predviđeno i pustiti pješake da žive.
Ili je i ovo možda previše tražiti?
Izvor: Al Jazeera