Piše: Clayton Swisher
Da mi je neko rekao da ću, nakon što sam bio fotografiran sa Yasserom Arafatom u junu 2000. jednog dana učestvovati u istrazi o njegovoj smrti, okrenuo bi mi se stomak.
Možda bih logično zaključio da se to desilo jer je nešto krenulo po zlu ili zbog toga što smo ja ili jedan od mojih kolega u Službi za osiguranje diplomata pri State Departmentu loše obavili svoj posao.
Na fotografiji sam ja, mlađi i mršaviji, zaposlen u Arafatovom osiguranju u vrijeme njegove posjete Sjedinjenim Državama. Prije mog prelaska u novinarstvo 2003. godine, nekoliko puta sam radio u Arafatovom osiguranju, uključujući i veliki mirovni samit pod američkim vodstvom mjesec dana kasnije, u julu 2000. godine, kao i tokom kriznog sastanka održanog u rezideniciji ambasadora SAD-a u Francuskoj u oktobru 2000. godine.
Pošto je moja misija tada bila da zaštitim Arafata od fizičke prijetnje i sramote, bio sam šokrian kad je Clintonova administracija nastavila raditi potonje kada su propali mirovni pregovori u Camp Davidu. Izrazio sam taj osjećaj tokom mog posljednjeg sastanka s Arafatom u maju 2003. godine, kada sam ga posjetio u njegovoj okruženoj utvrdi u vrijeme kada sam bio apsolvent na proputovanju.
Kampanja protiv Arafata
Cijeli svijet se okrenuo protiv Arafata i nastavio biti protiv njega do njegove nerazjašnjene smrti 2004. godine. Usklađena politička kampanja rastrgala je Arafata. To nije bilo tako samo u takozvanim središnjim američkim medijima, nego i u međunarodnoj štampi.
Čak i bliže, arapski režimi, pogotovo Jordan, Saudijska Arabija i Egipat privatno i javno su osuđivali Arafata zbog odbijanja „velikodušnog“ izraelskog dogovora.
Kako mi je rekao bivši francuski premijer Dominique de Villepin, „postojala je ideja da će, kad Arafat izađe iz igre, sve biti lakše“. Zaista, mnogi bi kazali da su sada manje šanse nego ikada za postizanje izraelsko-palestinskog mira. Kako je bivši izraelski premijer Shlomo Ben Ami rekao, „bila je fantazija misliti da se može ostvariti pomirenje s njegovim nasljednikom“.
Dvanaest godina kasnije, decembra 2011. godine, tresao sam se zbog šanse da istražim ne samo šta je izazvalo Arafatovu političku smrt, nego možda i onu fizičku. Nakon sastanka na Malti, od njegove udovice Suhe Arafat dobio sam kopiju njegovog kompletnog medicinskog kartona preuzetog iz Ramallaha i Francuske.
Osjećao sam čak i veću historijsku odgovornost u januaru 2012. kada se, odgovarajući na moj upit, Suha Arafat sastala sa mnom u Parizu kako bi mi dala običnu sportsku torbu sa neobičnim sadržajem: posljednjim Arafatovim ličnim predmetima koje je imao u vrijeme kada je liječen u vojnoj bolici Percy u Francuskoj. Tajanstveno je i ironično da je na torbi stajao napis „bon voyage“ (sretan put). Unutra je bilo sve, od njegove prepoznatljive palestinske marame (keffiyyah) do njegovih lijekova i odjevnih predmeta koje je nosio pred samu smrt. Medicinska sestra je tu čak ugurala i bolničku kapu na kojoj je bila mala mrlja krvi, potekla iz Arafatovog beživotnog tijela.
Bez istrage
Nakon što sam osigurao besplatnu podršku najboljih forenzičkih laboratorija u Švicarskoj, hitno sam predao medicinski karton i sportsku torbu Centru za sudsku medicinu pri Univerzitetu u Lausanni, gdje je otkriveno nešto prilično izuzetno, što i sami možete vidjeti u našem filmu.
Kao američkom reporteru, jasno mi je da skoro 50 godina nakon njegove smrti ljudi i dalje osporavaju skup činjenica koje okružuju atentat na predsjednika Johna F. Kennedyja. Kao stanovnik Katara, danas više cijenim da su ljudi u ovoj regiji detaljno pratili atentat na bivšeg libanskog premijera Rafiqa Haririja 2005. godine.
Oba navedena slučaja za sobom su ostavila hrpu forenzičkih i dokaza očevidaca. U oba slučaja postojali su zakonski ovlašteni istražitelji. U slučaju predsjednika Kennedyja, radilo se o istrazi Kongresa. U slučaju premijera Haririja, bila je to Istražna komisija u okviru mandata Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Ništa slično nije učinjeno u slučaju Yassera Arafata. I to povlači važno pitanje.
Izvor: Al Jazeera