Piše: Nada Salom
Sve se češće uhvatim kako izgovaram „u moje doba“. A čini mi se da sam još prošle godine mislila da nikada neću biti kao moja komšinica, teta Vikica, koja je svaku priču počinjala sa „Kad sam ja bila mlada…“
Elem, kad sam ja bila mlada nisam tragala za porijeklom riječi komšija (dolazi od turske riječi komsu, sa kvačicom ispod s, slovom kojeg nemam na tastaturi laptopa); nisu mi parale uši, kao danas, diplomatsko-političke sintagme o potrebi uspostave dobrosusjedskih odnosa u regionu i slično.
Kokoške u salonu
Kako sam stanovala u centru Sarajeva, nisam znala ni za seoske sporove zbog međe, a kako moji nisu imali svoju kuću nisu trebali naglašavati da kuća vrijedi više zbog dobrih komšija. Komšija, i to dobar, podrazumijevao se. Tim više što se u Ferhadiji, ondašnjoj Ulici Vase Miskina, koju su stare komšije uvijek zvale samo Ferhadija, kao i u svim ulicama od Marindvora do Čaršije, stanovalo u zajedničkim stanovima. I nekad izuzetno popularna televizijska serija (prvi televizor u našu zgradu stigao je 1960. uoči Ljetnih Olimpijskih igara u Rimu), oko koje se okupljao sav komšiluk, zvala se “Zajednički stan”.
U te zajedničke stanove useljavano je masovno prvih godina nakon Drugog svjetskog rata – u samom ratu napuštene jevrejske stanove „okupirali“ su oni lojalni NDH-u (Nezavisnoj Državi Hrvatskoj). Ima u jednom od ponajboljih exjugoslovenskih filmova, „Mirisu dunja“ Mirze Idrizovića, izvanredna scena u kojoj se „novi gazda“ (sjajno ga glumi Zijah Sokolović) useljava u jedan takav stan i u čijem nekadašnjem salonu mora biti mjesta i za njegove kokoške!
Kuća u Ferhadiji, na današnjem broju 15, u koju su se moji uselili 1947. pripadala je čuvenoj porodici Šahinagić, koja je imala i svoju ulicu. Niko, doduše, nije u njoj držao kokoške, ali je bilo „proletera“, koji su odmah raskrstili s ostacima buržoaskog sistema! Uredno su demontirali radijatore u velikim stanovima u kojima je već tada postojalo etažno grijanje i odnijeli ih na zajednički tavan. Ubrzo će na red doći i prekrasne kaljeve peći…
Proleteri i partaje
Ali, u cijeloj priči ono što nikada neće doći na red bile su komšije. Majke, uglavnom domaćice, „trenirale su strogoću“ na djeci koja su svojim nestašlucima uznemiravale komšije, opominjale da posebno ne smetaju „gazdi i gazdarici“. U jednom stanu ostali su Šahinagići, kojima su uselili još jednu partaju – kako su naši roditelji zvali sustanare. Ispod nas su bili Salihbegovići, s kojima su se Šahinagići orodili, a i njima je nova vlast dodijelila u sustanarstvo jednu četveročlanu porodicu.
Ono što mi sa ove vremenske i svake druge distance ne ide u glavu, jeste način na koji su se ove dvije porodice odnosile prema svima nama. Nikada ni prijekog pogleda, a kamoli ružne riječi. Naprotiv! A bilo nas je iz Beča (nezaboravna šnajderica Helena koja je u jednoj sobi živjela i imala „salon“ i koja je sa gospođom Gerc, majkom danas poznatog interniste, govorila isključivo njemački), Slovenije (moj otac), Beograda (komšinica Vera što je svog muža sa Babića bašče upoznala na liječenju od tuberkuloze u Stambolčiću), Crikvenice (komšinica Danica što će postati punica jednom poznatom košarkašu).
Živjeli su tu i Čikići (Siniša iz Šumadije, Paula sa Bistrika), Lihići (Duda iz Stoca i Hasan iz Rogatice), pa porodica Drače. Njihova Enisa, moja vršnjakinja i pomenuta Vera će poginuti 1992. od iste granate, a jedna druga teško će raniti poznatog advokata i violinistu Selima Salihbegovića. Sjećam se i Jolića sa Ilidže, čija su dva sina poginula u saobraćajnoj nesreći, a povrh svih, babe svoj djeci, Rose Mijanović iz Stoca, udovice koja je iza onog rata sama „na put izvela“ svu svoju djecu…
Kad se radi o političkim i religijskim uvjerenjima, bilo je komunista što im je „komesar u ratu rekao da nema Boga“ i koji su znali samo za Novu godinu, Prvi maj, 29. novembar… Oni drugi, nekako tiho i dostojanstveno držali su se svojih praznika. Samo je jedan Petar srpsku Novu godinu čekao u hotelu Central, a onda naredni dan dočekivao u Centralnom zatvoru. Bajramske baklave i ružice, uskršnji pereci, božićne šape i sitni kolači na tanjirićima su „šetali“ od vrata do vrata. Ja sam i „postila“ sa svojom budućom kumom, Almom. Kad ona ne jede, ne mogu ni ja! Kako će ona bez mene ići pred Imaret po somune ili Biserovićima nositi kurban. Stanovala je u nekadašnjoj Preradovićevoj, što danas nosi ime poznatog matematičara Muhameda Kantardžića, čiji nam je sin Mehmed ispisao teke i teke domaćih zadaća iz matematike. Tu, u blizini, na Gajevom trgu, stanovao je i naš dobri drug Dragan Kriške, pa balerina Gordana Magaš, pa blizu Ferhadije džamije novinar i publicista Slobodan Bobo Stajić… I svi smo bili komšije!
Komšiluk je mikrokosmos
Jer, u teritorijalnom smislu po Kur'anu i hadisu komšije su svi oni koji žive u 40 kuća na sve četiri strane od tvoje kuće. O tome slušam, ovih ramazanskih dana, prof. Mustafu ef. Spahića. Kaže kako islam promovira ravnopravnost sličnih i različitih ljudi, kako je komšiluk mikrokosmos svijeta. Kako se komšiji bilo koje vjere mora garantirati čast, dostojanstvo, imovina, kako mu se ne smije činiti nepravda, kako se ne smije obmanjivati, a ako je u nevolji treba mu pomoći. Zapravo, govorio je prof. Spahić o univerzalnim vrijednostima teritorijalne veze, teritorijalnog srodstva koje zovemo komšiluk.
Riječ je to koju su i na ovim našim prostorima pobjeđivale riječi poput dominacija, asimilacija, segregacija, diskriminacija… zločin! Pa i činjenica da ne znate ko su vam prve komšije. Kad sam se nedavno osjećala loše, nisam se usudila u zgradi u kojoj stanujem posljednjih godina pozvoniti niti na jedna blindirana vrata – iznad mnogih su i videokamere. Poslala sam SMS poruku drugarici koja živi na sasvim drugom kraju grada (!?)
Izvor: Al Jazeera