Slika balkanskog mentaliteta

Film "Smrt čovjeka na Balkanu" vjerodostojno prenosi sliku specifičnog balkanskog mentaliteta (sff.ba)

Ne gledam često filmove. U prosjeku, jedan u četiri-pet mjeseci. Ne gledam, jednostavno zato što rijetko imam najmanje dva sata u komadu slobodnog vremena samo za sebe.

Ali i kad nađem to vrijeme i odlučim gledati film, onda to mora biti neki u kojem igraju Johnny Depp, George Clooney, Matt Damon, Meryl Streep… Oh, tu ženu baš volim. Nju i Juliju Roberts.

Sad bih možda trebala reći da volim i Angelinu. Ali, da vam budem do kraja poštena, ona mi je više zanimljiva mimo velikog platna. Nemojte odmah da mi zamjerate, evo reći ću da volim Brada. On mi je zanimljiv i na velikom platnu i mimo njega.

Čovjek kojeg sam voljela je pravi filmofil. Taj je gledao najmanje pet filmova u sedam dana. Volio je evropske filmove i volio je da ih gleda oko ponoći. Meni, kojoj dan počinje oko 6:30h, ponoć je period kada ne mogu tačno da odredim hoću li pasti u nesvijest ili mi se samo spava. Ali sam na njegovo pitanje: “Hoćemo li gledati film k’o muž i žena?“ barem jednom u 14 dana morala reći da hoćemo. Tako sam se nagledala i tih evropskih.

Eksperimentalna forma

Film „Smrt čovjeka na Balkanu“ je prvi koji sam gledala nakon tih naših ponoćnih projekcija. U kinu Metalac otprilike 3.000 ljudi… Na koju god stranu se okrenem svi nasmijani, preplanuli, dame dotjerane k’o golfovi pred registraciju – što bi rekla drugarica Maja. Il’ Sarajevo ima posebnu draž za vrijeme Sarajevo Film Festivala ili ja samo nisam dugo bila vani? Ili je oboje?!

Dok panično vadimo telefone i osvježavamo Twitter statuse, počinje prvi film – “Kružni tok”.
Zanimjiva priča o otuđenju i ljudskoj potrebi da traga za nerealnim prati čovjeka koji svojoj supruzi nudi svoje najgore izdanje, a svoju potrebu za komunikacijom i ispoljavanjem emocije reflektira kroz razgovor s navigacijom.

Ta licemjernost u osudi nečega što i sami radimo, specifična za naš društveni milje, sebičnost u najozbiljnijim životnim okolnostima pomiješana s potrebom da glorificiramo svoju realno minornu pojavu, možda je specifikum svih zajednica i ogromnog broja pojedinaca na ovoj planeti, ali na Balkanu, kazat će mnogi, ima posebnu formu.

Dok je trajala odjavna špica, praćena aplauzima, još jednom provjeram svoj Twitter profil i ustvari nesvjesno ponavljam ono što je glavni lik filma radio, a čemu sam se do prije nekoliko trenutaka smijala. Ako prijatelji s kojima sam došla žele znati kako sam doživjela film – nek’ provjere moje statuse!

Počinje i “Smrt čovjeka na Balkanu”. Nakon nekoliko minuta shvatam da se kadrovi ne mijenjaju. Mala je vjerovatnoća da će neko s Twittera znati odgovor, pa pitam prijatelja do sebe koliko film traje.
Film je trajao koliko traje i film s milion kadrova i promjena lokacija i slikom naglašenih emocija, film je trajao dakle oko sat i po, a kadar se nikako nije promijenio!

Kako sam se psihički spremila za gledanje filma, a ne “snimljene predstave” i kako ja ipak volim one američke u kojima su čuda moguća, te kako mi je potencijalno omiljeni lik iz ponuđene postave na samom početku izvršio samoubistvo, nakon pola sata bilo mi je sasvim dovoljno te eksperimentalne, umjetničke forme.  Eto, ako smijem naglas izgovoriti da se nisam, kao gotovo svi prisutni, mogla smijati psovkama. Nisu mi smiješne. Na ekranu posebno.

Nisu me specijalno zabavile ni balkanske doskočice. Nas u Sarajevu teško možete iznenaditi nekom koju već ne znamo. Naprosto si primoran da se skoncentriraš na dijalog, jer se ništa drugo ne dešava, pa i poentu filma skužiš u prvih desetak minuta. Ali kako sam ja neko ko pogleda dva-tri filma u godini dana, nemam nikakvo pravo da ga kritiziram. I ne kritiziram, samo se usuđujem naglas iznijeti lični stav.

Film o svakom Balkancu

Ipak, ima nešto u “Smrti čovjeka na Balkanu” što me natjeralo da o njemu razmišljam danima. Ta vjerodostojno prenesena slika specifičnog balkanskog mentaliteta, ta plastičnost u kanaliziranju poruke do recipijenta i sposobnost scenariste i glumaca da nas povežu s dijalogom do te mjere da se smijemo zakleti da je to film o svakom čovjeku na Balkanu  ̶  bez izuzetka, vrijedna je aplauza.

Ta licemjernost u osudi nečega što i sami radimo, specifična za naš društveni milje, sebičnost u najozbiljnijim životnim okolnostima, pomiješana s potrebom da glorificiramo svoju realno minornu pojavu, možda je specifikum svih zajednica i ogromnog broja pojedinaca na ovoj planeti. Ali na Balkanu, kazat će mnogi, ima posebnu formu.

U jednom me trenutku, dok se publika smijala licemjernoj zabrinutosti komšija zbog smrti kompozitora iz njihove zgrade, uhvatila strašna jeza. Pomislila sam kako smo svi u tom trenu glavni glumci u tom filmu.

Dok se smijemo “Smrti čovjeka na Balkanu”, nekoliko hiljada ljudi maršira stazom na kojoj je usmrćeno više od 8.000 ljudi na Balkanu. Tu, tako blizu nama… A mi uživamo u čarobnoj festivalskoj atmosferi, dotjerani i namirisani, smijemo se i mislimo kako ćemo nakon filma gradom prošetati svoje savršene outfite i lažne osmijehe koje ćemo zalediti na trenutak ako neko spomene Srebrenicu…

Jesmo li, umjesto na premijeri filma, trebali biti u koloni Marša mira? Je li Festival trebao izbjeći 11. juli? Ne znam.

Udovica jedne srebreničke žrtve, koju sam intervjuirala povodom 11. jula, svoju je priču završila rečenicom: „To je život. Život mora ići dalje.“

Ne znam jesam li, prizivajući taj njen zaključak, tražila za sebe odgovore ili opravdanja. Život nas stavlja na testove i on ide dalje. U kom smjeru? Zavisi od rezultata prođenih testova.

Izvor: Al Jazeera