Sanjarenje

Zlatan kao da svaki čas dopušta, nama Bosancima pogotovo, da se i mi malo očešemo i zakačimo o njegovu slavu (AP)

Piše: Damir Uzunović

Ranih osamdesetih, taman kad se u Malmeu rodio Zlatan Ibrahimović, ponedjeljkom, odmah poslije dnevnika, emitirala se čuvena sportska emisija Indirekt Marka Markovića. Bila je to sjajna prilika da se iz svih uglova prokomentiraju dan prije završeni fudbalski mečevi tadašnje prve jugoslovenske fudbalske lige, čiji je prijenos u nedeljno poslijepodne kroz otvorene prozore odjekivao sa tranzistora ili radiouređaja.

Gosti emisije bili su ponajbolji fudbaleri, golgeteri jučerašnjeg dana, treneri i sudije i oni, uglavnom, nisu znali opisati ono što se u emisiji po deseti put repriziralo. Koliko god ih Marko na priču navodio, njihovo je bilo da zabijaju golove, treniraju i sude, a ne da pričaju.

Prvo sam krenuo lijevo, a on me pratio, pa sam onda krenuo nadesno, i on je učinio isto. Ja sam se, onda, trznuo opet nalijevo, a on je otišao da kupi kobasicu (ili što bi kod nas rekli – poslao ga po ćevape).

Imali smo tada samo petnaest/šesnaest godina i bili ubijeđeni u to da je fudbal jedina stvar na svijetu u koju, nagurano jedno do drugog, može stati sve ono o čemu smo tada maštali: ponos, slava, uspjeh, novac, bijesni auti i, ponajviše, lijepe žene. Satima smo bili u stanju maštati o tome kako zabijamo golove i kako na noge ustaje zapaljena masa naših navijača, te smo kući dolazili krvavih cjevanica.

Priča o habrosti

U tom maštanju ja sam išao toliko daleko da sam čak izmišljao odgovore na pitanja koja bi mi jednom mogla biti postavljena u Indirektu, meni, navodno najboljem igraču utakmice, hat-trick strijelcu… Ne znam da li je to bilo slučajno, ali muzička podloga odjavne špice pomenute emisije bila je Schumanova kompozicija Sanjarenje.

Prošlo je otada dosta godina, nije se ostvarilo ništa od mojih maštanja i činilo se da ću zauvijek ostati uskraćen za tu tajnu fudbala, trenutak kada nakon utakmice, negdje u studiju ili, čak, još na terenu, neko od najboljih strijelaca današnjice u nekoliko minuta ispriča i opiše kako je zabio gol o kojem svi pričaju, sve dok mi u ruke nije došla ni sa čim usporediva autobiografija Zlatana Ibrahimovića.

Uredu je ne biti kao drugi; nastavite vjerovati u sebe, meni se to isplatilo uprkos svemu.

Naime, u osmom poglavlju pomenute autobiografije Zlatan na cijeloj jednoj stranici opisuje kako je na računaru gledao i satima uvježbavao čuveni trik zmija, koji su izvodili njegovi tadašnji idoli Ronaldo i Romario. Primijenio ga je u dresu Ajaxa na utakmici protiv Liverpoola, na odbrambenom igraču Švicarcu Stephaneu Henchozu, koji ga je “napadao kao jež”.

Do najsitnijih detalja, poput pripovjedača koji sjedi oko vatre, opisao je kako se “zmija smotala oko nogu”.

“Prvo sam krenuo lijevo, a on me pratio, pa sam onda krenuo nadesno, i on je učinio isto. Ja sam se, onda, trznuo opet nalijevo, a on je otišao da kupi kobasicu” (Ili što bi kod nas rekli “poslao ga po ćevape”), bila je izjava koju je dao nakon “zmije”.

Možda je ta izjava zazvučala samoljubivo i arogantno, možda je takvih bilo još puno, i sam Zlatan govori kako je u medijima bio neoprezan, ali teška životna priča koju nam je ispričao u ovoj knjizi, priča o hrabrosti, o siromaštvu, o dječačkom snu, o ružnom pačetu, o dvije beskrajno suprotne vrste brižnosti, onoj smušenoj i izgubljenoj očevoj brižnosti, i onoj majčinoj, gruboj i s malo riječi, ali postojanoj i velikoj, koju je osjećao i onda kada je odlazio od nje, daje mu za pravo da čak i pretjera.

Evo knjige!

Između svih drugih čitanja ove autobiografije, koju je u posebno dogovorenim seansama i intervjuima poznatom švedskom piscu i novinaru Davidu Lagercrantzu ispričao Zlatan i koja je u prvih mjesec dana nakon što se pojavila u Švedskoj prodana u preko milion primjeraka, odakle su Šveđani saznali o svojim sugrađanima-doseljenicima više nego što im se to pružilo u cijelom životu, treba uočiti i mogućnost čitanja i onih koji do sada nisu čitali knjige. Njih je, složit ćemo se, veliki broj i na njih je mislio vlasnik izdavačke kuće Boniers, koja drži svjetska prava za Zlatanovu knjigu, kada je rekao: “Evo knjige koju imaju priliku pročitati i oni koji knjige ne čitaju.”

Neki sijedi starac na tribinama Zlatanovih trening utakmica uporno je dolazio i gledao u svoga sina, a da ovaj nije znao da je to njegov otac. Jednom, kada su shvatili da jedan bez drugog ne mogu, Zlatan je za oca Šefika iz zahvalnosti na leđima svoga dresa ime Zlatan promijenio u Ibrahimović.

Među njih možemo ubrojati i djecu. Zlatan, i sam još uvijek dječak kroz koga i dalje svijetli doseljeničko pregrađe Malmea – Rosengard u kojem se rodio, sasvim svjestan razmjera svoje djetinje tragedije, uputio je nekoliko životno važnih poruka klincima koji bi jednog dana, bez obzira na to da li bili siromašni sinovi, “crnoglavci”, kako su ga često zvali, ili neki plavušani, tatini i mamini sinovi, htjeli dosegnuti njegov tron. Jedna takva dirljiva uputa djeci stoji i u posveti ove knjige: “Želim poručuti svoj djeci da razmišljaju, posebno djeci koja osjećaju da su različita i drugačija od ostalih, koja se uvijek ne uklapaju u sredinu ili na neki način bivaju odbačena. Uredu je ne biti kao drugi; nastavite vjerovati u sebe, meni se to isplatilo uprkos svemu.”

Ovo je, naime, knjiga kojoj će se radovati i djeca, sakupljači njegovih sličica, dresova i autograma.

Ovo je, također, i priča o ocu i sinu, o tragediji bosanskih očeva koji svojim sinovima za cijeloga života ne znaju reći koliko ih vole. “Neki sijedi starac” na tribinama Zlatanovih trening utakmica uporno je dolazio i gledao u svoga sina, a da ovaj nije znao da je to njegov otac. Jednom, kada su shvatili da jedan bez drugog ne mogu, Zlatan je za oca Šefika iz zahvalnosti na leđima svoga dresa ime Zlatan promijenio u Ibrahimović.

Punjenje duše

I od tada je on nekako još više naš, te ovaj EURO koji trenutno gledamo na malim ekranima i velikim platnima ljetnih bašta, hoće i nas, vječne gubitnike u sportu od rata naovamo, učiniti ponosnim. Čitajući ovu knjigu, Zlatan kao da svaki čas dopušta, nama Bosancima pogotovo, da se i mi malo očešemo i zakačimo o njegovu slavu, da i mi budemo malo važni pred Mourinhom, Guardiolom, Benhakerom, Ronaldom, Messijem, Capelom, Berlusconijem…

Autobiografija jednog od najvećih fudbalera današnjice Ja sam Zlatan napuniti će duše i onima koji od književnosti traže najviše. Možda baš ovako ispričane i napisane knjige mogu još uvijek zavoditi široke čitalačke mase u vremenu kada nove tehnologije, kao pred neku selidbu, pakuju knjige u kutije, odnosno u zaborav. Nalazim sebe kako sve više tražim i čitam baš takve, autobiografske, ispovijedne knjige. Smatram da je to ono mjesto u književnosti kada vas mogu bez daha čitati i onda kada niste pisac.

Neka nam govore oni što imaju šta da kažu.

Prema informacijama sa terena, Zlatanova autobiografija u danima EURO-a, na sajmu knjiga postavljenom na Trgu djece Sarajeva, a koji svojim bijelim šatorima iz daljine liči na turski logor u vrijeme opsade Beča, kao najprodavanija knjiga odnosi pobjedu nad knjigom o Sulejmanu Veličanstvenom.

Izvor: Al Jazeera