Tko pjeva, zlo misli

Uz krv i lošu politiku uvijek ide glazbeni šund, neki turbofolk (EPA)

Piše: Filip Mursel Begović

“Danas je pevanje u našoj narodnoj masi u strašnome stanju. Ono se ne samo ne razvija, već kržlja. Peva se prosto koješta. Po varošima je ono što se u masi narodnoj peva neizdrživo. Pođite za vojnicima kad u maršu pevaju, pođite za đacima kad su na izletima, prisluhnite studente kad se vesele, zastanite pored kafanica… po našim palankama, i poslušajte tobožnje profesionalne pevačice, pa, ako ma i najmanje osećanja imate za lepotu pesama i njihovog izvođenja, vi morate zatvoriti uši da ga ne slušate.”

“Besmislene, dvosmislene, vrlo često i banalne reči, kojima čovek ne zna krsnoga imena, uz divljačku dreku, ili uz prostačko a pretenciozno izvijanje neke mešavine od deformisanih otpadaka naših i stranih melodija i njihovih prerada – to je današnje naše pevanje u narodnoj masi.”

Čudi li vas uvod pisan srpskom ekavicom? Ovaj kratki osvrt potpisuje srpski građanin Vladimir R. Đorđević davne 1926. godine. Očito je stanoviti gospodin iz prošlog stoljeća osjetio potrebu reagirati na devijantni glazbeni ukus svojih sugrađana u Srbiji.

Nova avangarda

Neobično, ali primijetit ćemo da je ovaj napis i danas aktualan jer, izgleda da ni danas, kada je u pitanju glazbeni ukus “svekolikog pučanstva” nije nimalo drugačiji, te u kritici toga “popevanja” mogu surađivati i Srbi i Hrvati, a bogme i Bošnjaci.

Promijenila se moda, građanske slobode, struja je uvedena u najdalja sela, sagradile su se opere i velebne kulturne institucije, stariji ljudi se služe mobitelima, nacije su izdale kompilacije svojih glazbenih blaga, fizički radnici se žene groficama i aginicama, elektronska industrija daje automobile kupcima televizora, a u 21. stoljeću uporno se “peva prosto koješta”. Stanoviti gospodin nije mogao znati koliko su njegove riječi dalekovidne.

Cijeli svijet pjeva turbofolk i u tome neizmjerno uživa. Čini se da je taj turbofolk postao neka vrst neprolazne mode. Turbofolkeri su postali nositelji napretka, sinonim narodnog zdravlja, nove avangarde. Iz turbofolka se ne može natrag, samo naprijed.

Očekujemo da će gladni i bosi, oni puni snova, nade i mladenačke snage, dakle baš ti turbofolkeri tek doživjeti nostalgične trenutke naše divne glazbene prošlosti – našeg Safeta Isovića, Zaima Imamovića, jednog Himze Polovine, da će doseći vrhunce naše toliko voljene sevdalinke, nadvisiti i Zehru Deović, a da će Biljanu koja platno nekad beleše oni pozlatiti i spremiti u ormar glazbenih snova.

Naši turbofolkeri nemaju više ništa za odsanjati. Njihov život pretvorio se u glazbenu sapunicu. I zaista, kada slušate taj famozni turbofolk, naše najljepše glazbene uspomene pretvarate u stvarnost jedne sapunice.

Sapunica kreće rano ujutro s radiovalovima. Budući da je u Hrvatskoj moja kuća uz slovensku granicu, a moja željeznička postaja zadnja je na putu za Europsku uniju, svakodnevno i nezaobilazno gledam u limeni kontejner koji je silom prilika pretvoren u malu željezničku birtiju.

Carinici i policija, koji tamo obavljaju svoju domovinsku dužnost i priječe ulaz nedopuštene robe i ljudi preko hrvatske granice, naprosto su ga nazvali “kutija”. Nakon noćne smjene oni ulaze u “kutiju” i piju kavu, pivo i lozu. Ništa čudno, ali carinici i policajci, pa i njihove uniformirane kolegice u “kutiji” slušaju glazbu koja neprestano trešti iz jukeboxa, u Hrvatskoj i šire pogrdno nazvanog “ćirilica”.

Politika voli narodne mase koje viču kroz sve “procepe tela”: “Dajte nam kruha i turbofolka!”

Dok čekam vlak, iz “kutije” čujem razuzdane povike i ponavljanje glazbenog refrena: “Otišla si i odvela mi dete / suzama sam lepio tapete.” Krećem na put i nije me briga što sluša hrvatska carina i policija na granici sa Slovenijom, gdje u “kutiji” svako jutro sumnjivi glazbeni ideal postaje javno dobro.

U vlaku zvone mobiteli, a školarci se hihoću dok im do ušiju dopiru riječi pjesama: “Ja te volim, od ljubavi sva gorim/ s gorkim suzama i mukom se borim/ umreću rađe al′ neću da te molim.” Ne mogu se načuditi hladnokrvnosti putnika koji potiho ponavljaju stihove takozvane narodne “pesme”. Kada je vlak ulazio u Zagreb došlo mi je da poput ptičice zapjevam “Moj Zagreb, kak’ imam te rad”, ali to bi možda bilo i suviše ironično.

Turbofolk vs. sevdah

Dakle, jednom sam sudjelovao na Festivalu folklora u Bihaću, gdje su se, među ostalim, održavali koncerti tradicionalnih sevdalinki raznih bosanskih zborova. Koncerti su održani, a rumene djevojke i pristale žene pjevanjem su oduševile Bošnjake iz Bihaća.

Navečer, po preporuci lokalne mladeži, odlučili smo se za izlazak u disko “Čardak”. Putem mi dragi prijatelj priča da ga je nedavno u Zagrebu posjetila majka iz Sanskog Mosta. “Došla i samo sluša Himzu i ilahije. Volim ti ja sevdah i vjerske pjesme, ali bolan, tko će ih izdurat’ tjedan dana. Kažem joj: ‘Majko, ‘ajde ohani s tim sevdahom, ima i druge glazbe.’ Zamisli, majka mi odgovori da nema više sevdaha u Bosni. ‘Samo tuga sine, na našem kantonalnom radiju, samo turbofolk. Došla ti ja da se kod tebe u Zagrebu naslušam naših starih pjesama.”

Mene je uhvatila panika kad sam pomislio na disko “Čardak”. Što se, pobogu, tamo sluša, je l′ ovo zaista prava Bosna? Na ulazu nas dočeka plakat na kojemu je pisalo “Večeras nastupaju zvezde turbofolka Alma Tucaković i Mirza Skitnica”. I naravno, u disku je nova avangarda pjevala na sav glas: “Suze puštam na sve procepe tela / ujela me ljubavna pčela!” i “Ukaljala si suzama moju ljubavnu biografiju / pa sada izučavam paleografiju.” Što čovjek, pitao sam se, da radi u paklu, nego da sa saburom pričeka da ta muka prođe. Ubrzo je koncert završio, a većina “pevača” se razbježala, počeo se slušati jukebox.

Primijetio sam da su se među djevojke iz zborova infiltrirali domaći zavodnici. Nije mi bilo drago gledati pjevačice tradicionalnih sevdalinki kako plešu na pjesme: “Otišla si s drugim i ne misleć’ na mene / u plakanjima dugim tražio sam svoje gene.” Odlučio sam otići do glazbene kutije i naći nešto staro, onako pravo, bosansko. Začudo, našao sam, i to ni manje ni više nego Himzu Polovinu s pjesmom “Što te nema“.

Dok je počinjala, vraćao sam se među djevojke i domaće slušače poput kakvog kralja sevdaha okrunjenim suzama bosanskog derta. Umjesto odobravanja, dočekali su me povici nezadovoljstva. Nisu svi bili gladni istih suza. Nova avangarda preuzela je ašik i prednost plakanja. Jedan od domaćih, koji je najviše htio plakati “na sve procepe tela” zaskočio me i uništio Himzin glas riječima: “Jesi li ti normalan, budalo jedna, što si pustio tu dženazu!”

Na nagovaranje većine, konobari su prebacili Himzinu pjesmu i iz glazbene kutije ponovno se čulo: “Došlo drugo vreme / zasijalo se novo seme / suza mi puna ljubavne bede.” Ostao sam osamljen u čardaku ni na nebu ni na zemlji, gdje suze više nisu što su nekad bile.

Dakle, i u Bosni vlada Nova avangarda zvana turbofolk. Tamo gdje su se desila razna klanja, masovno se sluša hudova ratnog zločinca Ceca Ražnjatović. Uz krv i lošu politiku uvijek ide glazbeni šund, neki turbofolk. Politika voli narodne mase koje viču kroz sve “procepe tela”: “Dajte nam kruha i turbofolka!”

Spajanje nespojivog

Turbofolk je naš unutarnji neprijatelj, koji kao i politika prelazi sve granice, spaja nespojivo. Ni u Zagrebu nije bolje, u njemu pak razuzdani pjevaju: “Sit sam ovaca / daj mi novaca.” Sve je to glazbena politika kojoj je maksima krv, znoj i suze, a definira se pokličem: “Nacionalisti svih zemalja ujedinite se, slušajte turbofolk nakon klanja.”

U Europsku uniju ući ćemo siti pravde, slobode i jednakosti, a gladni turbofolka. Jedino će on biti častan i slavljen, jer njegovi “pesnici” tek se rađaju. Njihovoj dokolici neće biti potrebna ljubav, jer su za nju nemušti, samo je nesreća na djelu kao gluha glad.

Turbofolk se ne jede viljuškom, ne vozi se na točkovima – on dolazi iz političkih sapunica gdje je Ratko Mladić narodni heroj, gdje se političke lopuže nameću kao moralni tribuni, a Himzu Polovinu ionako više nitko ništa ne pita.

Dragi čitatelji, “došlo je vrijeme za zadnji zbogom / ni suze više nemaju veze s Bogom”.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO