Dozvole i sabur u Kairu

Piše: Adnan Rondić

Kerim ima 25, a Sađa 23 godine. Inženjer informatike i komunikologinja. Njih dvoje glavni su junaci naše televizijske priče.

Priče o Egiptu, revoluciji, razočaranjima, strahovima i nadama. Dogovaramo susret sa njima ispred velikog parka Azhar. Već u devet sati ujutro, temperatura je iznad 30 stepeni Celzijusa.

Hladovina parka čini nam se kao vrlo zgodno mjesto našeg susreta i razgovora.

No, na ulazu u park, čeka nas revnosni mladić, sa jasnim upozorenjem da snimanja ne može biti.

Na pitanje zašto, slijedi čitav niz objašnjenja, čitava lista onih od kojih nam treba dozvola za snimanje. Čini se da nije pomenuo samo bivšeg predsjednika Hosnija Mubaraka.

Da, treba nam dozvola za snimanje u parku, bez ikakve vidne oznake kojom je ovaj čin zabranjen, bez ikakvog papira, koji smo tražili na uvid kako bismo se uvjerili, crno na bijelo, u tačnost tvrdnje.

Kafa i voda

Kerima, naša desna ruka u Egiptu, Sarajka koja u Kairu živi već 13 godina, pokušava na sve načine da riješi problem.

Odlučujemo se za snimanje ispred parka. Ugodno je, može se naći hlada, prostor Huseinu potpuno odgovara da pokaže sve svoje umijeće kamerom.

No, ne može!

Na pitanje: „Zašto?“, slijedi odgovor: „Dozvola!“

Idemo dalje. Do platoa ispred Opere. Sviđa nam se prostor. Ali, već pogađate: nema dozvole, nema snimanja!

Još dva obližnja parka, čine se pogodnim lokacijama. Mi, međutim, dozvolu nemamo.

Jedna lijepa aleja, koja podsjeća na Vilsonovo šetalište u Sarajevu, naš je posljednji izbor.

Kamera je na stativu… Spremamo se za prve kadrove… Ali, eto policajca…

Traži, pogađate, dozvolu!

Nismo prvi put u Kairu, znamo da postoje određene restrikcije za snimanja na brojnim lokacijama, ali da su parkovi i ulice zabranjena zona, to smo saznali sada.

Jer, ranije, barem smo na ulicama i trgovima mogli snimati što nam je volja…

Sađi i Kerimu je neugodno. Ispričavaju se. Ispričavamo se i mi njima, jer već tri sata pokušavamo napraviti kratke razgovore sa njima.

Idemo do kvarta Zamalek. Na Nilu.

Molim ih za kratku pauzu, od 15 minuta. Brza kafa i voda.

Kerim i Sađa se smiju. Kažu, teško da kafu možemo popiti u tako kratko vrijeme.

Jer, konobaru će trebati barem deset minuta da dođe do nas.

Ipak, imali smo sreće. Došao je, dok smo sjedili u polupraznoj bašti kafića, za sedam minuta.  I trebalo mu je još sedam, za dvije kafe i tri boce vode.

Počinjem da se nerviram, jer sve predugo traje.

Opet se ispričavam Kerimu i Sađi.

Kerim, kroz osmijeh, kaže: „ Sabur, strpljenje“

Pričam im anegdotu o susretu sa jednim važnim Egipćaninom, prije nekoliko godina. Kasnili smo na sastanak sa njim nekih petnaestak minuta, zbog gužve u saobraćaju.

Na sva naša silna ispričavanja, samo je mahnuo rukom i rekao: „ Bez brige. Šta je tih sitnih, nekoliko minuta, spram vječnosti, bez početka i kraja?“

Nismo mi, u našem dijelu svijeta, najtačniji ljudi…

Ne volimo ni mi veliku žurbu ni švicarsku preciznost.

No, u poređenju sa Egipćanima, kao da nam je Bern glavni grad.

Pričam im kako u Bosni postoji uzrečica, često izricana u samokritičnom konktekstu:

„Sabur, sabur pa u kabur“

Stalno strpljenje, odricanje od mnogo toga… i tako život prođe, stigne se do groba.

Ranije je nisu čuli, iako su im oba pojma odlično poznata, jer dolaze iz njihovog jezika.

S njihove tačke gledišta, možda je primjenjiva u nekim situacijama.

Oni nama nude drugu poslovicu: „Kolle takheera, feha khera – I u kašnjenju ima nečeg dobrog“…

Botanička bašta

Konačno, nalazimo jednu malu botaničku baštu u kojoj uspijevamo napraviti priču, zahvaljujući ljubaznosti mladića koji radi u cvjećari koja se nalazi u njenom sklopu.

No, moli nas da ne ostajemo predugo, jer se plaši da bi mogao dobiti prijekor od gazde.

Sađa i Kerim, bili su otvoreni. Raspoloženi za razgovor, iskreni. Podijelili su sa nama mnogo toga.

Vrijeme je, da se nakon skoro šest sati, rastajemo.

Shvatam da arapska poslovica koju smo od njih naučili, zna imati smisla.

Višesatno kašnjenje početka snimanja naše priče, omogućilo nam je da, uz svu priču o dozvolama, saburu, nervozi… upoznamo dvoje sjajnih ljudi.

Kerima i Sađu.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Blog
POPULARNO