Sasvim lokalna priča

Iz Karlovca sam.

Netko bi mogao reći – provincija. A ja bih na to ponosno klimala glavom. Ma nek’ je i provincija i nek’ nema kino (a ne tako davno imao je tri, al’ sva su propala), meni je odličan. I uvijek mi je bio.

Baš po mjeri. Dovoljno mali da uvijek nađeš parking i ne šiziš na semaforima. Dovoljno velik da ima sjajno kazalište, dobre škole i sportske klubove, te više od 10 dućana… sve što ti treba. I jednu veeeliku prednost: pola sata od metropole. Pa, ako ti za cipele baš treba trideseti dućan, kupiš ih istog popodneva. U Zagrebu.

Ili ako želiš klizati, kao onih godina dok Karlovac još nije imao klizalište. Ma imali smo Šalatu i Dom sportova (klizališta u Zagrebu, op.a.).

Kažem, po mjeri je. Čak i prije autoceste prema Rijeci more nam je bilo na dva sata.

Foginovo

Ima još nešto: rijeke. Ravno četiri komada. Ali, ako mene pitate, samo je jedna baš ono karlovačka rijeka: Korana.

Zbog – Foginovog kupališta. Zove se tako oduvijek, jer je davno, prije Prvog svjetskog rata, kupalište bilo u vlasništvu obitelji Fogina.

E, sad. Šta da vam pričam o Foginovom kupalištu?

Generacija sam koja je odrastala tamo. Proplivali bismo valjda kad smo i prohodali.

Malo kasnije išli smo tamo čoporativno, bez roditelja, biciklima. Nismo mi praznike provodili među zgradama, a ni za kompjutorima.

Plivali smo na drugu obalu, valjda stoput u jednom popodnevu. Kartali se i igrali odbojku. Vježbali skakati na glavu sa skakaonice od pet metara, sve dok nam od silnih pogrešaka noge nisu bile pune malih modrica.

Zaljubljivali smo se tamo i odljubljivali. I navečer smo išli na Koranu. Jedan kafić i jedan zidić. Malo izbora i puno dobre zabave.

Linija razdvajanja

A onda se dogodilo.

Rat.

Korana i Foginovo kupalište bili su prokleto blizu liniji razdvajanja. Ljudima tih godina nešto i nije bilo do zabave na kupalištu, a i niste nikad znali hoće li i kada doletjeti kakva granata. Kažem, Foginovo je baš bilo blizu proklete linije. I tako četiri godine.

I onda… nakon rata… Foginovo je i dalje bilo pusto. Činilo se – nepovratno. Ljudi se jednostavno nisu vraćali. A nisu imali ni kamo, da budem iskrena. Nitko nije kosio travu, nije bilo tuševa, WC-a, ni kabina. Kafić nije radio.

Ja sam baš i dalje išla na Koranu, ponekad. Znalo nas je biti petero na kupalištu. Tužno i pusto. I tako godinama. Više od desetljeća!

Generacije su odrastale za kompjutorima i među zgradama, Foginovo je bilo za sjest’ i plakat’.

I onda se opet dogodilo.

Nekome je, napokon, u Gradskom poglavarstvu palo na pamet da bi se tamo na onom Foginovom nešto moglo.


Baš je dobro što neće biti najbolji u Nintendu [Kaportal.hr]

Nije trebalo puno novca, ali jest ideja i dobre volje. Prvo su natjerali gradska poduzeća da redovito kose travu i čiste, popravili su tuševe. Onda su valjda još malo razmišljali, pa su i skakaonicu pofarbali.

Ljudi se vratili

I još: kupili vodeni park (one pregoleme luftmadrace za skakanje i penjanje), postavili igralište za vaterpolo. Pa su onda još osnovali i spasilačku službu, i sagradili onu drvenu kućicu. Baywatch, kažem vam!

Mislim, ima tu još štošta nevezano za kupanje, stvari koje se događaju navečer: filmski festivali, svirke, riječno kino…

I što se dogodilo? Ljudi se vratili! Eno ih stotine svaki dan na Foginovom. Kad dođeš s biciklom, skoro ga nemaš kamo staviti, iako su postavili dosta onih držača. Ali klinci opet dolaze čoporativno. Neke nove generacije odrastaju na Foginovom.

Gledam ih malo ovih dana… već dosta dobro skaču s petice na glavu. Neki kartaju do iznemoglosti. Ima ih i na odbojci na pijesku. Čujem ih ponekad kako se svađaju je l’ aut ili nije aut.

I baš je dobro što možda neće biti najbolji u Nintendu ili kakosevećzovu sada aktualne kompjutorske igrice. Ali ovo kako sada provode ljeta zapravo je – neprocjenjivo.

Kapa dolje

I evo, nije mi lako što ću sada reći. I nije možda baš ni sasvim korektno da mi novinari hvalimo vlasti, lokalne ili državne, svejedno. Prva sam kad treba na nešto upozoriti, skrenuti pažnju da javne vlasti ne funkcioniraju najbolje. A kada rade dobro, to se podrazumijeva, pa za to su plaćeni.

Ali za Foginovo ću reći – kapa dolje karlovačkim poglavarima, koji su napokon oživjeli Foginovo.

Ne zbog mene. Ja mogu i do Crikvenice kad imam slobodan dan. I ne zbog nagrade Hrvatske turističke zajednice za najbolje kontinentalno kupalište prošle godine.

Nego zbog tih klinaca koji se loptaju i skaču na glavu, umjesto da mlate po kafićima i igraju kakosevećonozovu kompjutorske igrice.

Izvor: Al Jazeera