Piše: Arduana Kurić
Znate Vladimira Bobetića? On vam je najnoviji sarajevski miljenik, čija je priča o ličnom doživljaju Sarajeva se Facebookom proširila kao pljuskavice u vrtiću.
I sada se ja “wannabe Vladimir Bobetić”, moram “nadmetati” s kolegom koji je tim tekstom kupio Sarajlije za cijeli život. Ja sam u Sarajevu glavni lik Kafkinog „Procesa“
Što će reći da mi je startna pozicija vrlo loša.
Ukoliko si dopustim biti duhovita možda ću ja, u odnosu na Vladimira, bolje prolaziti u Beogradu.
Vedar tekst
Beograđani su nekada bili slabi na sarajevsku duhovitost. Ali, to je bilo nekada. Vrag bi ga znao šta se desilo s tom duhovitošću! Nešto sigurno jeste, jer priču o sarajevskoj duhovitosti i danas ilustriramo klipovima Nadrealista. A oni su se davno prestali snimati. Ova misao o kompeticiji s Vladom ima neke ekstenzije koje bi u svom pojašnjenju oduzele mnogo prostora, a ovi iz weba rekoše „do dvije kartice“, pa ću da skratim.
Uglavnom, zaključak je da nema šanse da me u Sarajevu čitaju više nego Vladu, niti ima šanse da me u Beogradu vole više nego Vladu, te sam, nakon prođene agonije uzrokovane borbom s vlastitim egom, pred umišljenim likom Vladimira zamahala bijelom zastavom.
Priznajem mu i to da o Sarajevu odavno takav vedar tekst nisam pročitala. Još jednom je potvrdio da smo najmanje svjesni onoga što nam je ispred nosa. Ne znam da li ga mi, koji smo tu rođeni i koji smo u njemu odrasli, vidimo tako? „Rođene Sarajlije“ na Vladimirovo pitanje: “Da li se Sarajevo promijenilo?“ odgovaraju sa velikim DA.
Negdje smo u tom insistiranju da se sve promijenilo možda i krivi za formiranje generalnog stava da ništa nije kao prije. I naravno da nije. Međutim, ovo naravno podrazumijeva da je ono prije bilo mnogo bolje i da danas ništa ne valja. Pokušajte se samo sjetiti koliko ste puta ovu tvrdnju čuli u proteklih, pa recimo, desetak dana?!
Ništa nije kao prije, pretvorilo se u svojevrsnu mantru! Onima koji Sarajevo tako vide, vjerovatno ne odgovara Vladin tekst. U njemu se piše o toplini međuljudskih odnosa, o religijskoj sintezi, o traženju lijepog u stvarima.
Da se Vlado, primarno, oslonio na stav da je sve lošije nego prije, vjerovatno bi posve drugačije doživio svoju prvu godinu u Sarajevu. Ali nije. On je pustio vlastita čula da osjete. Širenje teksta o Sarajevu na društvenim mrežama govori da se ljudima dopao njegov doživljaj Sarajeva. Govori i o tome da su u njemu pronašli poentu: Sarajevo je u svojoj ukupnosti, nutrini, svim njegovim simbolima, veoma dražestan grad.
Krv umjesto mlijeka
“Sarajevo je srednjeg roda, kao dete, zaigrano, prostodušno, naivno, lakoverno, detinjasto”, rekao je nekad Đorđe Balašević.
S te polazišne osnove “stranac” je uvijek u poziciji da bira dio koje slike Sarajeva želi da bude.
Da se ne lažemo, ima Sarajevo i drugo lice. Da se ne lažemo, promijenilo se mnogo toga. Promijenio se i Berlin, i Pariz, i Beč… Nije nigdje med i mlijeko…
Doduše, kod nas umjesto mlijeka, često dobijemo krv.
Zato nas i nazvaše, zemlja krvi i meda. Ali zar nametanje stava – da ništa nije kao prije i da je sve lošije nego prije – ne oduzima jedno od osnovnih prava čovjeka? Prava na slobodu izbora! Da bismo bili slobodni, moramo se osloboditi moćne sprege generaliziranja, osloniti se na vlastita čula i dobro osluhnuti. Ima ga. Mnogo više nego što mu dajemo priliku da bude vidljivo. A zaboravljamo da po sistemu “ruka ruku mije” – dobro se dobrim vraća. Nažalost, u Sarajevu sve manje, ako mi sami to dozvolimo!
Izvor: Al Jazeera