Piše: Filip Mursel Begović
Uvriježeno je mišljenje da se muslimani širom svijeta baš i nemaju razloga nečemu smijati, šaliti, humoriti, pa im je stoga smisao za komično u drastičnom opadanju.
Neki od uzroka tome su stalni ratovi, politički antagonizmi i ekonomske migracije, egzodus izbjeglištva koji je već globalni problem, neshvaćanje i grubi nesporazumi izvan domicilne zemlje, nizak životni standard (a ako je visok tada se u smijehu vidi nacereni i rugalački šejtan), općeniti konzervativizam koji, iako održava zdravost neke nacije, ipak kastrira razloge za komično.
Ali, zato ih pripadnici drugih vjera, u gotovo svim sredinama, vječito ugrađuju u svoje viceve. Katkad ponižavajuće, a katkad simpatično afirmativne, jer odaju melankoličnu mudrost i što je paradoksalno – iskonsku vedrinu, optimizam, vrckavi duh i usuprot uvriježenim stereotipima, smisao za šalu.
To je dokaz da se muslimani ipak trajno ne zaogrću u tragično ruho i da im tragedija nije postala opsesivni pogled na svijet.
Kao i drugi, muslimani nisu imuni od banalnih fraza koje graniče s besmislicama, ali ispod čijeg se plašta skrivaju šaljivi efekti (primjerice: ne volim raditi između dva sijela).
Sa Poslanikom nema šale
Drugo je pitanje, kad je riječ o opadanju smisla za komično, je li muslimanski svijet suviše moralan, te stoga i nedruštven ili je riječ o činjenici da je njihov humor na Zapadu rezerviran samo za muslimane.
U Londonu već neko vrijeme svoju slavu stiče i gradi komičar Jeff Mirza, porijeklom Pakistanac, koji briljira u tzv. stand-up nastupima. Školovan i obrazovan, on je našao mjeru po kojoj se nikad ne smije islamu, nego ljudima.
Shvatio je da muslimane definitivno može nasmijati politika i zgode iz obiteljskog života, ako su, također, vezani uz muslimane. Kao da ih se duhovite opaske o drugom, ako nisu krajnje sarkastične, uopće ne tiču.
Od šala vezanih uz alkohol i Poslanika Muhammeda on bježi glavom bez obzira. Prvo stoga, kako kaže, jer muslimani ne znaju kako je to napiti se kao svinja, a drugo je općepoznata stvar: ne može netko koji vam daje poticajnu snagu za istinsku ljubav i postojanje, koji vas privodi da napokon stanete pred ogledalo Božje, biti predmet rugla i ljudskog ismijavanja.
Ima mnogo primjera u kojima se opisuje kako se je Poslanik Muhammed smijao, ali zato sa Poslanikom nema šale. Proizilazi da za izvedenu i uspjelu muslimansku šalu morate biti i dobar poznavalac Kur’ana da bi je uopće mogli izvesti bez naknadnih sankcija.
Nemojmo biti u zabludi da se muslimani ne mogu nositi, primjerice, sa satiričnim sprdanjem u vezi sa Islamskom zajednicom kao institucijom.
Međutim, na sprdanje sa osnovnim postulatima islamske vjere ne mogu pristati. U konkretnim slučajevima, karikaturama Poslanika Muhammeda obezvrijeđeni su sami temelji islamske vjere.
Ovdje nije bilo riječi o humoru, već o suštoj provokaciji, koja na drugoj strani traži da se netko ozbiljno uvrijedi kako bi nastavila još huđe i još luđe, da bi na koncu nad muslimanima likovala.
S druge strane, na humor se može odgovoriti humorom, a provokaciju ponekad treba ignorirati, jer to je jedan od najboljih načina da izazivaču ukinete inspiraciju.
Uostalom, zašto bi se muslimani uopće prepoznavali u neukusnim karikaturama i satirama. U tome je zamka novinara provokatora – iz pozicije arbitra, onog koji postavlja scenu i bira oružje, on sasvim lako rukovodi onima koje napada.
Tada napadnuti počinje viđati pričine, sanja o urotama, tajnim udruživanjima i zavjerama, zatim počinje neartikulirano javno vikati i protestirati radeći od sebe budalu, a tek onda oni koji ismijavaju dobivaju za pravo i nastavljaju, jašta da nastavljaju.
Što je zabrana veća, to je neukusna šala slađa.
Prekoračenje granica dobrog ukusa
Muslimanima ne trebaju zaštitnici, kako neki pokušavaju sugerirati, nedonoščad nisu. Uostalom, zar netko misli da humoru mora učiti pripadnike vjere kojoj je specifična orijentalna šaljivost i vrckavost u genima?
Oni se umiju sami braniti, a umiju i sami čistiti pred svojim pragom, vala se umiju smijati i na vlastiti račun. Iako, rade to nevično, čuvajući vlastita posvećena mjesta. Muslimanu je neshvatljivo da napravi mjuzikl u kojem bi Poslanik Muhammed bio superstar, kao što je to učinjeno sa Isusom Kristom.
Zapad bi trebao shvatiti da ne može primjenjivati iste društvene standarde na islamski svijet, one koje je Europa prisvojila prosvjetiteljstvom i reformacijom.
Neki pak smatraju da islam još nije sazrio za kritičku misao o sebi, a time ni samoironiju i humoristično propitivanje stanja u kojem se nalazi.
Priznavanje i uočavanje vlastitih slabosti, ako je dobronamjerno, ne govori o lošim namjerama već upućuje na ozdravljenje i to je dobar put. No, to je tako kada musliman piše o svojim slabostima, kršćanin o svojim, a jevrej o svojim.
I kada pritom opisuju vlastite društvene slabosti koje boluju od licemjerstva, vodeći se zakonitostima humorne citatnosti i autoironije. Međutim, u današnje vrijeme ne samo da su prekoračene granice dobrog ukusa, prekoračeno je i osnovno ljudsko poštenje.
Pozitivan primjer je grupa američkih komičara-muslimana, koja je 2011. godine krenula na turneju pod naslovom “The muslims are coming”. Cilj je bio omekšati američku javnost na sveprisutne predrasude prema islamu.
U tom smislu životne aktualije nakon 11. rujna nepresušno su vrelo komičnih situacija. Ismijavati neprirodni strah prema ljudima koji su sumnjivi zbog izgleda i porijekla pokazalo se itekako korisnim i izlječujućim.
Pitanje je, ipak, može li se bez komičnih situacija steći opće znanje o sebi? To si je pitanje posredno postavio jedan od najvećih bošnjačkih pisaca Nedžad Ibrišimović.
Na pitanje, “mogu li se cijeniti nečija umjetnička djela ako se ne cijeni umjetnika kao čovjeka?”, on je odgovorio: “Može, jer čovjek se može popraviti, a umjetničko djelo se ne može pokvariti”.
U komičnom ravnodušnih nema
Ako su veseli sadržaji ponuđeni u umjetničkoj oblandi kao komedija, oni će imati svoju visoku cijenu, uostalom, kao i tragedije.
Farse i lakrdije ne možemo izbjeći jer njih svakodnevno režira život, a ljudi ih pamte i neminovno imitiraju.
Na kraju krajeva, komični zaplet ne može biti stran muslimanima, jer ne možete uvijek strogo diskutirati, primjerice o političkim, bračnim ili toliko brojnim društvenim problemima.
Obijesni komičar u čas će bezazlenu situaciju pretvoriti u raspusno veselje koje može spriječiti (i u sebi zatomiti) još samo strogi hodža, koji se od prevelike brige uvijek zadnji smije, ali samo zato jer komičnu priču prije usvajanja mora pročistiti od podrugljivih i amoralnih kontaminacija.
Možda bismo mogli govoriti o vrlo malim slobodama glede humora u muslimana, a sloboda, kao što znamo, najteže pada kada je sami sebi ograničavamo. To može začuditi, jer u islamu naprosto nema tabu tema, a praktični musliman je dobro upoznat sa granicama dobrog ukusa.
I ratovi i postratna razdoblja dovode do humora, iako ponekad jezovitog, ambijentalnog i ne baš svakome podjednako duhovito razumljivog. Ali humor je uvijek humor.
Primjerice, u Bosni su za vrijeme rata Srbi na brdu zapriječili dotok vode Bošnjacima u nizini te im odozgo vikali: Turci, čime ćete sada prati stražnjice. A Bošnjaci odozgo odgovorili – s Knjazom Milošem!!!
Komično uvijek teži k onom individualnom te mu nikada neće ponestati hrane, bar što se tiče smiješne strane ljudske prirode. U komičnom ravnodušnih nema, pa tako podjednako ni u muslimana Bošnjaka ni u Eskima.
Efekt smiješnog govori i o manama i o vrlinama koje napokon svi posjedujemo i međusobno dijelimo.
Kad bolje promislimo, svijet u kojemu pripovijedamo smiješne epizode i onaj o kome se pripovijeda u svojoj su humornoj poanti gotovo isti. Zato kažemo da nas humor, kao sveprisutna pojava u životu, najbolje spaja. Pa zašto bi onda u tome zaostajali muslimani?