Piše: Nada Salom
Ima u mom porodičnom albumu jedna meni posebno draga fotografija, na čijoj poleđini piše – Prvomajska parada 1956. godine u Sarajevu. Na slici se vidi kako među devet dječaka i djevojčica vozim jedan od prvih „Lastinih“ dječijih bicikla. Sumnjam da bi mu bio ravan ijedan najnoviji BMX, Merida, svi tipovi Crosswaya, Biannchinija, Hercules citya, ili Trek navigatora, pa čak ni Channel Bike iz limitirane serije (samo 50 ih je izrađeno) čija je cijena 17.000 dolara!
Donio je takvu radost, mnogo veću od očevih peripetija da ga nabavi, cijeloj našoj ulici – tadašnjoj Vase Miskina a sadašnjoj Ferhadiji, koje su mnoge starije komšinice i tada zvale po jednoj od najljepših džamija u Sarajevu.
Vozili smo se na smjenu po asfaltiranim koncentričnim kružnim stazama parka na Trgu oslobođenja, na kojima su nedjeljom članovi Aerokluba isprobavali modele jedrilica.
Telefon zvoni kad nailaze fiskulturnice
Fotografija je nastala u trenutku kad je parada stigla do nekadašnje upravne zgrade Šipada u Titovoj ulici naspram koje se vidi nekoliko trošnih kućeraka. Sjećam se da je u jednoj bila radionica za popravak igračaka, kasnije slastičarna Mali Oloman, a u neposrednoj blizini je stanovao Stjepan Meze, koji je uz golubove koje je hranio na svojim prozorima posjedovao i vrijednu zbirku starih jelovnika, salveta, pribora za jelo i restoranskih potrepština i koju je ostavio gradu.
Ne sjećam se kad je bila posljednji put izložena. Kao što blijedi i sjećanje i na mnoge važnije stvari nego što je vlažna ulica na slici – a kad za prvi maj nije padala kiša(!?), na mornarsko odijelo, majčine cicane haljine i ljubomorno čuvani par svilenih čarapa, na brenšere kojima su žene pravile frizure, a nama djevojčicama uvojke jer sve smo morale ličiti na Širli Templ…
Mnogo godina kasnije u redakciji, što je bila u Šipadovoj zgradi, prepričavala se anegdota o prvomajskoj paradi koju su novinari (uglavnom muškarci i koji su prve novinarke dočekivali sa „neka ih ih neka lepršaju“) gledali sa prozora redakcije. Preko puta je bio stan čuvene porodice K…..r.
Gospodin K…..r je i u vrijeme drugova ostao gospodin! Naslonjen na svileno jastuče, pratio je sa prozora svečani defile. Ali, svaki put bi ga pri nailasku nove grupe mladih fiskulturnica, u kratkim sletskim suknjicama i tenama nabijeljenim kredom, omela zvonjava telefona. I dok bi odlazio da se javi na pozive bez odgovora, one bi prošle. Bila je to mala muška pakost mojih nekad mladih kolega…
Kolektivno truckanje i komad obale
No, taj prvi maj iz daleke 1956. bio je moj najvažniji praznik (tad smo uostalom mogli imati samo Prvi maj i Novu godinu), kao i jedan sljedeći kada nam je tatin drug omogućio da paradu posmatramo iz prizemlja zgrade Ministarstva željeznica, odakle se lijepo vidjela i svečana tribina sa uvaženim drugovima i drugaricama, koji će se jedne godine dogovoriti da nam više ne treba parada.
Ostala je samo budnica u šest sati i prvomajski uranak na Vrelu Bosne. Na one nekadašnje išlo se sa u otvorenim kamionima sa transpoarentima u stilu „Da nam živi, živi rad!“. Oni što nisu podnosili kolektivno truckanje, što će reći važni drugovi, vozili su se već pedesetih godina prošlog stoljeća u Wilusovim džipovima i sjedili u prvim redovima do bine… Kako su se umnožavale funkcije, vrtjeli mandati, tako su se mijenjale navike, ukus, moral…
„Svak sa svakim“ zamijenila je parola „Niko ni s kim – svako za sebe“, svakom važnom drugu komad južnog neba i stotinjak kvadrata obale – ma kakva sindikalna odmarališta i kolektivna ljetovanja i parade…
Mojoj se generaciji uvijek nešto stisne u grlu kad čuje budnicu. Biće tako i ovog prvog maja, blagdana koji se službeno zove Međunarodni praznik rada, kojim „pripadnici i simpatizeri radničkog pokreta obilježavaju sjećanje na svoja dostignuća, odnosno žrtve koje su njihovi pripadnici radničkog pokreta podnijeli kako bi se izborili za veća radna prava“.
Mediji će podsjećati da Prvi maj ima svoj korijen u odluci vodećih američkih sindikata da zahtijevaju donošenje zakona kojim bi se ustanovilo maksimalno osam sati rada dnevno. Taj je zakon trebalo donijeti do 1.5. 1886.
Kada se to nije dogodilo, došlo je do velikog štrajka u SAD, a u Chicagu i do krvavih Haymarket nereda. Otada se u SAD, a kasnije i u svim zemljama svijeta, Međunarodni praznik rada obilježavao velikim paradama i demonstracijama, koje su najčešće organizirali socijalistički, komunistički, anarhistički i drugi lijevo orijentirani pokreti.
Zbog komunističkih konotacija u SAD se radnički pokret odrekao Prvog maja, i kao Praznik rada slavi prvi ponedjeljak u septembru, dok je Katolička crkva 1.5. proglasila Danom sv. Josipa radnika.
Odavanje počasti nezaposlenosti
Naši susjedi i komšije, lijevo i desno, o Prvom svibnju/maju posljednjih godina pišu sa sve više ironije, kao o slavljenju rada i odavanja počasti radničkoj klasi – onima koji rade i „dobivaju plaću s kojom se preživjeti ne može“.
„Prvoga svibnja jede se grah s radnicima. Ponegdje i kobasice. Prvoga svibnja ne jedu se kanape sendviči, ne pije se pjenušac. To se smatra nepriličnim jer to radnici ne rade. Prvoga svibnja svi smo radnici. A nitko se ne dosjeti zašto se baš 1. svibnja slavi to što se slavi. A trebalo bi.“
Prve asocijacije na Prvi maj – parade, karanfile, zastavice, uranak… blijede i pred radničkom nesolidarnosti: „solidarnost se gubi, a dominira konkurencija. Ona bi mogla da bude podsticajna kad ljudi ne bi ovoliko strepjeli nad činjenicom da lako mogu da ostanu bez posla. Solidarnost postoji jedino kad se svi nađu u istom čabru – otpušteni, ojađeni, bez plate…“
I nije tako samo na „brdovitom Balkanu“. Prema ovoproljećnim statistikama nezaposlenost u eurozoni dostigla je najvišu razinu u posljednjih 15 godina i iznosi 10.8 posto, što znači više od 17 miliona nezaposlenih.
Istovremeno, analitičari očekuju da će do kraja godine nezaposlenost rasti, odnosno dostići okruglih 11 posto.
Nažalost, rekorder u regiji zapadnog Balkana je BiH sa 42,7 posto nezaposlenih radno sposobnih građana, slijedi Srbija sa 20 posto, Hrvatska sa 11,8 posto, dok je Makedonija u prošloj godini imala 32,1 posto nezaposlenih, Albanija 13,7, Crna Gora 12,1 posto.
Zato ništa ne treba da čudi transparent sa parolom „Da nam živi, živi nerad!“, ili onaj u Srbiji – „Izem ti praznik kad su svi ljuti na njega!“
Ljutnju jedino može malo umanjiti činjenica da praznik pada tako da se može (a što nijedno, pa ni kokuzno vrijeme neće promijeniti) „povezati“: vikend, pa „odrađeni“ ponedjeljak, pa dva dana blagdana!
Izvor: Al Jazeera