Kaos u Briselu se šesti dan od početka štrajka polako smiruje. Nakon četiri dana samo su neki metroi počeli voziti. U četvrtak metro linije voze normalno, ali ne i tramvaji i autobusi. Daleko je to od one uobičajene učestalosti voznog reda javnog prijevoza u Belgijskoj metropoli. Stanje u kojem se grad nalazio u prva četiri dana štrajka, riječ kaos preblago opisuje.
Sve je počelo udarcem
Priča počinje u subotu rano ujutro. Nakon prometne nesreće gradskog autobusa i osobnog vozila, vozač autobusa prema protokolu je pozvao nadležne u svojoj kompaniji koji su na teren poslali inspektora. Međutim, vozač automobila je pozvao prijatelja koji je, prema riječima glasnogovornika STIB-a (kompanije briselskog javnog prijevoza), poludio kada je vidio da njihov inspektor slika mjesto nesreće. Udario ga je u obraz.
Sticajem okolnosti, inspektor je od udarca preminuo. Odgovornost za ovaj napad na 56-godišnjeg uposlenika STIB-a preuzeo je 28-godišnjak i sam se predao policiji. Kaže, nije mu bila namjera nikoga ubiti i žao mu je.
Brisel je doslovno stao
Iskreno, u subotu rano ujutro sama sam krenula na aerodrom kako bih blagdanski vikend proživjela s obitelji. Nisam uopće znala što se događa u Briselu do ponedjeljka, kada sam se vratila. Na glavnoj autobusnoj stanici vladao je potpuni kaos.
Preminuli inspektor Iliaz Tahiraj [EPA]
Kolone ljudi s putnim torbama čekale su u redovima na bilo kakve informacije o lokalnim, međugradskim prijevozima vlakom. Tramvajskim se prugama već prašina skupljala. Autobusa nigdje. Iz podzemnih stanica metroa nitko nije izlazio. A redovi za taksi prelazili su 100 metara. Riječ kaos ni upola ne opisuje kako je sve to zapravo izgledalo.
Brisel je doslovno stao, blokiran od strane službenika javnog prijevoza koji su siti agresije pojedinaca s kojima se u metropoli, srcu Evrope, susreću svaki dan. Od vlasti traže bolje sigurnosne standarde. U ponedjeljak navečer sindikati su u pregovorima uspjeli izvući obećanje: 50 novih zaštitara na već postojećih 190, te 400 novih policajaca koji će isključivo nadgledati mrežu javnog prijevoza.
Međutim, u utorak ujutro, unatoč obećanjima, javni je prijevoz i dalje stajao.
Kako su (ili nisu) ljudi dolazili na posao
Moja je sreća što živim tek dvije stanice od glavnog autobusnog kolodvora, pa mi tih dvadesetak minuta hodanja po kiši s koferima nije bilo baš prestrašno. Ali upravo takve, prestrašne, jesu priče drugih, koji su u redovima čekali na taksi kako bi im taksist na kraju rekao da ih ne želi voziti, jer „žive preblizu“. Po kiši, s koferima, nakon blagdana, do svojih su stanova hodali i po sat i pol.
I ne, taksi operateri nisu preuzimali nikakve pozive, nikakve rezervacije, nikakve pritužbe. Kako su vozači taksija nekoga negdje ostavili, pokupili su idućeg i tako danima, prema vlastitoj procjeni o isplativosti i udaljenosti. To se nastavilo i u utorak, na radni dan (i još jedan kišni dan na sjeveru).
Jedna od službenica za odnose s javnošću u Europskom parlamentu rekla mi je kako čak ni s pozivom dan ranije nije mogla rezervirati taksi. Na posao je hodala više od sat vremena. Taj su dan svi kasnili. Neki se čak nisu ni pojavili u uredima.
Pitanje je da li će ikada itko izračunati koliko gospodarsku štetu je uzrokovala potpuna blokada grada. Jer, što je gospodarska šteta naspram života jedne osobe? Preblizu smo pitanju o cijeni ljudskog života…
Minute šutnje
U srijedu su metroi počeli voziti na pola pogona. Autobusi i tramvaji su i dalje stajali. U četvrtak podzemne linije rade normalno, a nadzemne samo djelomično. Međutim, oko 14 sati u četvrtak javni prijevoz u potpunosti staje na, kako kažu sindikalci, najviše 15 minuta.
U četvrtak je pogreb preminulom.
Izvor: Al Jazeera