Sjedim na sedmom spratu Westminster tornja već peti dan. Sve što sam od Londona do sad vidjela su podzemna željeznica, autobusi broj 344 i 77 (i to dvije stanice od Vauxhalla do Lambeth mosta), te Temzu i Westminster Hall. Na njih se fantastičan pogled pruža iz ureda u kojem trenutno radim.
Usput budi rečeno, Britanka koja ovdje živi već 25 godina tvrdi da je Westminster Hall, svaki put kad ga ugleda, bukvalno ostavi bez daha. Prekrasan jest, ali sreća pa nema isti efekat na mene. Davno bih se ugušila.
Gradski prijevoz
Kako su mi za sad jedini ”vanjski svijet” metro i autobus, upijam sve što mogu u pokušaju da na silu stvorim neku sliku o gradu u kojem sam, a nemam drugog načina da ga osjetim, niti upoznam.
Prvo što sam primijetila jest da su vozila gradskog prijevoza besprijekorno čista. Nema pobacanih papirića, nema razlijepljenih žvakaćih guma, nema pokušaja umjetničkog izražavanja flomasterom.
Odavde dolaze skoro najveći huligani na svijetu?
”To je sve renovirano zbog Olimpijskih igara”, uvjeravaju me lokalci. Ako je i samo zbog toga, a čak i ako se radi ‘samo” o prve dvije gradske zone, impresivno je. Jer do OI ostalo je još okruglo 140 dana.
Vozovi su za naše poimanje kašnjenja, prilično tačni. Ako i kasne kojim slučajem, gospođa na razglasu izvinjava se prosječno 30 puta u minuti. Pa ako ne daj Bože kašnjenje potraje duže od dvije minute, ide vam na živce jedino ona i iskrenost s kojom se ispričava već 65. put, a ne sama činjenica da još niste krenuli na odredište.
Jedino što je nezgodno kad je podzemna željeznica u pitanju, je vjetar koji zna tako jako puhati kroz hodnike i stepeništa. Ne kvari taj samo frizure, već misli iz glave otpuhuje.
Ali moram priznati da bolje dišem otkad sam tu. Pušenje je zabranjeno na svakom mogućem i nemogućem mjestu, pa iako sam se, u strahu od grozno visokih cijena, naoružala redenikom cigareta, ne stignem pušiti. Zahmet je pod broj jedan, nije ćeif pod broj dva i više od pola mi je vjetar odnese pod tri.
Već dva puta sam na TV-u vidjela kako s ponosom ističu analize po kojima se zdravstveno stanje nacije poboljšalo otkad je zabrana uvedena.
TV program
Kad smo kod TV-a, gledajući program ovdašnjih stanica, daju se izvući neki zaključci o Britancima.
Britanci su senzibilizirani za probleme gluhih i slabo čujućih zemljaka. Dokaz – svi programi (uživo, serije, filmovi, reklame) titluju se na engleski jezik. Ako neko zapjeva – titluje se, ako se neko nasmije – titluje se, ako neko ispusti neartikuliran zvuk – titluje se (grrr, agh i sl.).
Britancima se premijer često ukazuje na TV-u. Premijer se oglasi kako bi najavio uvođenje nekih novih mjera. Ako je to jučer bilo pooštravanje kazni za one koji uhode sirote žene kojima su opsjednuti (stalkers), danas će se oglasiti da najavi pojednostavljivanje procedura usvajanja djece, pogotovo kad su u pitanju djeca drugačije rasne pripadnosti od (potencijalnih) roditelja.
Britancima se članovi kraljevske porodice također često ukazuju na TV-u. Izvještaji o njima su drugačiji. Oni putuju, zabavljaju se i drže govore. Nešto nalik našim političarima. Ili estradnim zvijezdama.
I dok s prozora buljim u Temzu, ježim se od pomisli šta bi stranac rekao o mom rodnom gradu i zemlji da ih ima priliku ‘upoznati’ ovako kao ja London.
Izvor: Al Jazeera